Mali oblak i prve kapi

Na širokom prozoru sjedila je djevojčica Ema. Pored nje je mirno sjedio plišani prijatelj Zeko. Zeko je imao dugačke, mekane bijele uši i nosić boje jagode. Večer je bila topla, a nebo iznad kuća polahko je postajalo modro.

Ema pogleda prema susjednoj kući. Iza velikog crvenog krova virilo je nešto bijelo i mekano. Bio je to jedan mali, pufnasti oblak. Trbuščić mu je bio okrugao poput pamučne loptice. Oblak je čučao sasvim nisko, tik iznad dimnjaka, i bojažljivo provirivao.

„Vidi, Zeko“, šapnu Ema i nježno podiže plišanog zečića. „Mali oblak se sakrio. Čini mi se da se boji.“

Zeko je samo mrdnuo svojim dugim ušima, kao da se slaže. Ema otvori prozor malo šire. Zatim veselo mahnu rukom prema krovu.

„Dobar dan, oblačiću! Zašto se kriješ iza tog crvenog krova?“

Mali se oblak pomaknu sasvim malo, pa ispusti tihi zvuk, nalik na uzdah toplog vjetra. Bojao se pustiti svoju prvu kišnu kap. Nikada to ranije nije uradio. Stiskao se, zbijao i postajao sve gušći, ali kapi nisu padale.

Ema se blago nasmiješi. Znala je kako pomoći novom prijatelju. Uzela je Zeku za mekanu šapicu i pokazala prema dvorištu.

„Nemoj se bojati, oblačiću“, reče Ema umilnim glasom. „Pogledaj dolje u bašču. Tamo te neko nestrpljivo čeka.“

Oblak malo podiže svoj pufnasti nos i pogleda prema zemlji. Dolje u travi stajali su mali crveni cvjetići. Spustili su svoje zelene listiće. Bili su jako žedni nakon toplog dana. Čekali su kupanje.

„Vidiš li cvjetiće?“ upita ga Ema, držeći Zeku visoko u naručju. „Oni jedva čekaju tvoje kapljice da se fino napiju.“

Mali se oblak malo osmjelio. Otplovio je s crvenog krova i stao tačno iznad lijehe sa cvijećem. Malo se protegao. Ipak, još je oklijevao. Nije znao kako se to radi.

Tada Ema pokaza na stazu pokraj kapije. Tamo je ležala jedna plitka, prazna lokvica od glatkog kamena. Bila je suha i samotna. Čekala je vodu da u njoj zaplešu mjehurići.

„Pogledaj i lokvicu“, reče Ema i nježno nasloni Zekino uho na svoj obraz. „I ona tebe čeka, oblačiću. Želi da se u njoj ogleda večernje nebo.“

Zeko podiže svoje bijele uši pravo prema nebu. Mali oblak ih pogleda, pa pogleda žedne cvjetiće, pa suhu lokvicu. Vidio je da ga svi vole i da mu se raduju. Više se nije stiskao. Duboko je udahnuo večernji zrak.

Pljus!

Jedna prozirna, sjajna kapljica skliznu s njegovog trbuha i pade pravo na laticu crvenog cvijeta. Cvijet se odmah veselo zatrese i podiže glavicu.

Zatim pade još jedna. Cap!

Druga kapljica pogodi suhu lokvicu i napravi mali, okrugli krug na vodi. Oblak se nasmiješi. Nije bilo strašno. Bilo je divno i lahko. Pustio je još nekoliko nježnih, toplih kapljica: cap, cap, cap.

Cvjetići su se napili i mirno sklopili latice. Lokvica se napunila i zaiskrila mekim sjajem.

„Bravo, oblačiću!“ tiho pljesnu rukama Ema. Zeko je zadovoljno klimao glavom, dodirujući prozorsko staklo.

Mali pufnasti oblak postao je sasvim lagahan. Nije više bio zbijen ni uplašen. Protegao se visoko iznad kuća, sretan i ponosan na svoje prve kapi. Mahnuo je Emi jednim lepršavim krajem, pa polahko, sasvim polahko, otplovio u tihu noć.

Ema zatvori prozor. Soba je mirisala na svježinu i na čistu travu iz dvorišta.

Djevojčica položi plišanog Zeku na mekani jastuk, tik uz svoju ruku. Zekine dugačke uši ležale su mirno.

Cvjetići su utonuli u san, lokvica se umirila, a Ema polahko sklopi svoje umorne oči.