Mali oblak i prve kapi

Bila jednom jedna mala djevojčica po imenu Ema. Ema je imala tople, mekane papučice i jednog plišanog prijatelja. To je bio Zeko. Zeko je imao duge, bijele uši i nosić koji je uvijek mirisao na čistu posteljinu.

Ema i Zeko stajali su pored prozora svoje sobe. Vani je bilo tiho i mirno. Sunce se polako spremalo za počinak, a nebo je postajalo svijetlo i plavo poput najmekšeg jastuka.

No, iza crvenog krova susjedne kuće, nešto je virilo. Šta je to tamo?

Bio je to jedan mali, pufnasti oblačić. Bio je sav okrugao, mekan kao pamuk i bijel kao snijeg. Ali, taj mali oblak se tresao. Cin-cin, drhtale su njegove ivice. Skrivao se iza dimnjaka i nije htio izaći.

Ema je otvorila prozorčić i nagnula se malo, sasvim malo. "Hej, mali oblačiću," pozvala ga je Ema. "Zašto se kriješ iza krova?"

Mali se oblačić još malo smanjio. "Bojim se," rekao je oblačić tiho, kao da šapuće vjetrić. "U meni se skupila jedna kapljica... Moja prva kišna kap. Bojim se da je pustim. Šta ako padne prejako? Šta ako napravim nered?"

Zeko je podigao svoje dugačke uši. Ema se nježno nasmiješila i pogladila Zeku po glavi. "Ne boj se, maleni," rekla je Ema. "Kišne kapi su divne i nježne. Dođi bliže, Zeko i ja ćemo ti nešto pokazati."

Mali oblak je polako, sasvim polako, zaplovio nebom. Fiju-fiju, klizio je kroz zrak sve dok nije došao iznad Emine bašte.

"Pogledaj dolje," šapnula je Ema.

U bašti su rasli mali, plavi i žuti cvjetovi. Cvjetovi su bili jako žedni. Držali su svoje latice otvorene i gledali u nebo. "Molim te, malo vode," kao da su šaputale zelene travke. "Samo jednu kapljicu, da lakše zaspimo."

"Vidiš li?" rekao je Zeko svojim mekanim glasom. "Oni te čekaju. Tvoja kapljica je za njih najljepši dar."

Mali oblačić je pogledao cvjetiće. Zatim je pogledao dolje na stazu. Tamo je bila jedna mala, prazna lokvica od kamenčića. Bila je tiha i suha, i čekala je da se u njoj ogleda večernje nebo.

Oblačić je duboko udahnuo. Šuuuuuh. "Mislite... mislite da ja to mogu?" pitao je, a stomačić mu je malo zaigrao od uzbuđenja.

"Možeš, naravno da možeš!" poskočila je Ema. "Samo budi nježan!"

Mali oblak se stisnuo, sav se napuhao kao balončić... i onda se desilo nešto čarobno!

Cap!

Jedna mala, sjajna, srebrna kapljica skliznula je s oblaka. PALA JE TAČNO na žuti cvijet! Pljas-pljas! Cvijet se nježno zibnuo i radosno nasmiješio.

A onda je pala još jedna kap. Cap, cap, cap!

Kapi su padale tiho i toplo. Šuškalo je lišće, tapkalo je po travi, a mala lokvica se napunila i zasjala poput ogledala. Plip-plop, plip-plop. Bio je to najljepši, najtiši kišni ples na svijetu.

"Uspio sam!" povikao je mali oblak, a obrazi su mu postali rumeni i sretni. "Moje kapi nisu strašne! One pjevaju uspavanku!"

"Predivno si to uradio," rekla je Ema i zapljeskala rukama. Zeko je veselo mahao ušima. "Sada je bašta sretna, i svi cvjetići mogu mirno da spavaju."

Mali se oblak više nije bojao. Bio je tako ponosan, lagan i mekan. Nije više bio teški oblačić, nego pahuljast kao najslađi san.

Nebo je počelo tamnjeti. Zlatne zvjezdice su se palile jedna po jedna. Blink, blink. Mjesec je provirio iza brda i obasjao baštu srebrnim svjetlom.

"Hvala vam, Ema i Zeko," šapnuo je oblačić s neba.

"Laku noć, hrabri oblačiću," mahnula mu je Ema sa prozora.

Mali oblak je raširio svoja pufnasta krila i ponosno otplovio prema noći, ravno u zagrljaj velikih, mirnih zvijezda.

Ema je zatvorila prozorčić. Bašta je mirisala na svježinu i na čistu kišu. Zeko se privio uz Eminu ruku, a ona ga je čvrsto zagrlila i legla u svoj topli krevetić.

Pokrivač je bio mekan i topao. Vani se još samo čulo tiho, daleko: tap... tap... tap...

Ema je zatvorila oči. Zeko je spustio svoje uši.

Cvjetići su zaspali... lokvica je zaspala... mali oblak je mirno plovio kroz noć...

Laku noć, mali oblaku... laku noć, Ema... laku noć svima...