Zvrkovi čarobni balončići

Na samom rubu mirnog sela, gdje se zelena brda susreću s mekim večernjim oblacima, dječak Emir volio je posmatrati zalazak sunca. Zrak je mirisao na poljsku kamilicu i toplu travu, a prve zvjezdice već su stidljivo treperile na nebu.

Dok je sjedio ispod starog hrasta, iza grma se začulo tiho: puf... puf... plop!

Emir je pažljivo razmaknuo grančice. Tamo je čučao mali, smaragdnozeleni zmaj sa krilima poput javorovog lista i velikim, sjajnim očima. Zmajčić je duboko udahnuo, napuhao obraze sve dok nisu postali okrugli kao jabuke, i snažno puhnuo!

Ali umjesto vatre, iz njegovih usta izletio je samo jedan sjajni, ružičasti balončić. Balončić je nježno plutao i puknuo: plop!

Mali zmaj je tužno spustio glavu i krila. "Opet ništa..." prošaputao je.

Emir se polako približio i sjeo pored njega. "Zdravo, mali zmaju. Ja sam Emir. Zašto si tako tužan?"

Zmajčić ga je pogledao svojim krupnim očima. "Ja sam Zvrko. Svi pravi zmajevi znaju rigati veliku, toplu vatru... a ja... ja mogu praviti samo ove smiješne balončiće. Nikada neću biti pravi zmaj."

"Ali tvoji balončići su predivni!" reče Emir veselo. "Samo ti treba malo vježbe da vidiš šta sve oni mogu. Hajde, probaj još jednom, najjače što možeš!"

Zvrko je skupio hrabrost. Udahnuo je punim plućima, zatvorio oči i... puhnuo!

Puf-puf-puf! Iz njegovih usta poletjelo je na desetine svjetlucavih balončića u duginim bojama. Letjeli su svuda po livadi, presijavajući se na mjesečini.

"Gledaj!" uzviknuo je Emir i počeo ih hvatati rukama. "Ovaj svijetli žuto kao limun, a onaj tamo je plav kao rijeka!"

U tom trenutku, do njih je dotrčala mala šumska vjeverica koja je u mraku izgubila svoje lješnjake. Bila je zbunjena i tiho je ciktala.

"Zvrko, brzo!" reče Emir. "Pošalji joj jedan svijetli balon da joj osvijetli put!"

Zvrko se nasmiješio, namjestio usta i pažljivo puhnuo jedan veliki, zlatni balončić. Balončić je polako lebdio ravno iznad trave, obasjavajući lješnjake toplom, mekom svjetlošću. Vjeverica je radosno poskočila, pokupila svoje plodove i mahnula im repićem u znak zahvalnosti.

"Vidio si to?" reče Zvrko, a oči su mu zaiskrile od sreće. "Moj balon joj je pomogao!"

"A sada," povika Emir, "pokaži nam svoje najveće remek-djelo!"

Zvrko je raširio svoja mala krila, poskočio na prstiće i udahnuo NAJDUBLJI dah do tada. Puhnuo je sa svom radošću iz svog malog srca!

ČAROLIJA! Izletio je ogroman, divovski balon koji je u sebi nosio hiljade sitnih, svjetlucavih iskrica. Balon se polako podigao visoko prema krošnjama drveća. U njemu su se ogledale sve noćne zvijezde, obasjavajući cijelu livadu čarobnim, mirnim sjajem. Zatim je, sasvim nježno i nečujno, balončić prsnuo, a iz njega se spustila tiha, blistava prašina od koje su noćni cvjetovi zamirisali još ljepše.

Zvrko se sretno zakikotao: "Ja sam zmaj od balončića! To je moja čarolija!"

"I to najbolja čarolija na svijetu," potvrdio je Emir, sjedajući ponovo uz stablo.

Noć je postajala sve tiša. Hladan vjetrić je umirivao krošnje, a mjesečina je obojila livadu u srebrno. Zvrkova krila su se polako spustila, a koraci postali teški.

Mali zmaj je zijevnuo, tako široko da su mu se vidjeli mali, bijeli zubići. Smjestio se tik uz Emira, sklupčavši se poput malog, toplog mačeta.

"Hvala ti, Emire..." promrmljao je Zvrko, dok su mu se kapci sami zatvarali.

Emir ga je nježno pomazio po leđima, osjećajući kako ga obuzima miran, pospan osjećaj. "Laku noć, Zvrko. Tvoji balončići donijet će nam najljepše snove."

Zvrko je ispustio još samo jedan, sasvim sićušan, pospani balončić koji je tiho lebdio u zraku... dok su obojica mirno tonula u dubok, sladak san.