Zmajevi balončići

Na samom rubu sela rastao je jedan stari, debeli hrast. Njegove grane pružale su se široko, kao velika zelena kapa. Dječak Emir volio je sjediti u njegovom hladu i slušati kako lišće šušti na blagom vjetru.

Jednoga popodneva, Emir začu tiho pucketanje u travi. Kuc-kuc, šuškalo je iza velikog korijena. Dječak proviri iza stabla i ugleda nešto sasvim neobično. Tamo je sjedio mali, smaragdnozeleni zmaj. Imao je sjajna krila, baš poput javorovog lista.

Zmajčić se zvao Zvrko. Zvrko je duboko udahnuo, napuhao svoje zelene obraščiće i otvorio usta. Htio je napraviti plamen, onako kako to rade veliki zmajevi. Ali umjesto vatre, iz njegovih usta izletje jedan okrugli, sjajni balončić sapunice. Balončić je poletio uvis i tiho puknuo.

Zvrko je spustio glavu i tužno pogledao svoja mala stopala. Smatrao je da pravi zmaj mora rigati vatru, a ne praviti mjehuriće.

Emir mu priđe polako i sjede u travu pored njega. „Zdravo, mali zmaju“, reče dječak mirnim glasom. „Nemoj biti tužan. Tvoji balončići su predivni.“

„Ali ja želim veliku, toplu vatru“, reče Zvrko tankim glasićem, šireći svoja krila poput lista.

„Zar vatra može letjeti visoko i sjajiti se na suncu kao duga?“ upita ga dječak s osmijehom. „Hajde, pokušaj još jednom. Ja ću ih hvatati.“

Mali zmaj Zvrko ponovo napuha obraze. Udahnuo je zrak, pa još malo, sve dok nije postao okrugao poput loptice. Iz njegovih usta izletjela su tri velika balončića. Bili su plavi, ružičasti i zlatni. Letjeli su pravo prema hrastu. Emir je skočio na noge, pružio ruke i počeo ih veselo hvatati dlanovima. Hop, i jedan balončić sleti na dječakov nos. Obojica su se glasno nasmijala.

Tada na obližnju granu sleti jedna mala, siva ptičica. Ptičica je bila umorna od dugog leta i tražila je zaklon od sunca. Emir pogleda ptičicu, pa se okrenu svom novom prijatelju.

„Vidiš, Zvrko,“ reče Emir tiho, „da imaš vatru, uplašio bi ptičicu. Vatra peče i stvara dim. Ali tvoji balončići su nježni i veseli. Možeš li poslati jedan mali balončić pravo do nje?“

Zvrko veselo zatreperi krilima. Nije više bio zabrinut. Lagano je puhnuo, sasvim nježno. Jedan mali, sjajni balončić poletio je pravo prema grani. Kružio je oko ptičice, svjetlucajući poput male zvijezde. Ptičica nagne glavu, veselo zacvrkuće i lagano kljucne balončić, koji nestade bez zvuka. Mala ptica zaklopi oči i mirno spusti glavu pod krilo.

Zvrko poskoči od radosti. Njegov dar bio je poseban. Nije donosio strah, nego igru i mir.

Sunce je polako zalazilo iza seoskih brežuljaka. Nebo je postajalo meko i tamnoplavo. Hrast je širio dugačke, tople sjene preko trave. Vjetar je prestao puhati, a zrak je zamirisao na travu i borove iglice.

Emir je ponovo sjeo na korijen hrasta i naslonio leđa na hrapavu koru drveta. Osjetio je kako su mu kapci postali teški. Mali zmaj Zvrko dođe do njega, sklopi svoja krila poput javorovog lista i udobno se smjesti u dječakovom krilu. Bio je ugodan i topao.

Zvrko još jednom tiho udahnu. Iz njegovih usta izletje još samo jedan, sasvim sićušan balončić. Taj posljednji balončić lebdio je polako kroz tišinu, a onda se nečujno rastopio u zraku.

Dječak Emir položi ruku preko zelenih leđa maloga zmaja. Zvrko polako zatvori oči i utonu u san. Pod starim, zaštitničkim hrastom, na samom rubu sela, sve je postalo mirno. Dva prijatelja su disala tiho i ravnomjerno, spavajući zajedno u mekoj večernjoj travi.