Ponoćni voz za lijepe snove
Audio priča za laku noć o temi voz, čarobna, 6 min, napravljena uz Purrytale.
- priča od 5 min
- ženska pripovjedačica
- za veću djecu (6–8)
Ideja iza ove priče
“Sara ispod kreveta pronađe majušni voz koji svake noći razvozi snove djeci iz njene ulice. Vjetar je pomiješao kutije sa snovima, pa kondukter ne zna kome pripada san o letećem biciklu, kome kit među oblacima, a kome dvorac od jastuka. Sara mu pomaže da sve razvrsta.”
Ta jedna rečenica bila je cijeli unos. Purrytale je napisao priču i zatim je ispričao. Polazi od ove ideje. Promijeni sve prije generisanja.
Čitaj uz priču
Djeca mogu čitati dok slušaju — velika štampana slova pomažu onima koji tek uče čitati.
Noć je tiho spustila svoje tamnoplavo krilo preko prozora, a soba je mirisala na topli čaj od kamilice i ušuškane jastuke. Sara je ležala u svom krevetu, gledajući kako mjesečina crta srebrne stazice po tepihu. Odjednom, iz dubine sobe, začulo se jedno neobično: ćuhu-ćuhu, ćuhu-ćuhu.
Sara je trepnula. Zvuk je dolazio ravno ispod njenog kreveta! Polako se nagnula, provirila glavom i ugledala pravo malo čudo.
Na srebrnim šinama, koje su svjetlucale poput zrnaca šećera, stajao je majušni, sjajni voz. Iza lokomotive vukao se niz vagona u boji lavande, a iz dimnjaka je izlazio mirisni dim koji je mirisao na vaniliju. Pored voza, na maloj drvenoj klupici, sjedio je sićušni čovječuljak sa velikom kapom na glavi i zlatnim naočalama na nosu. Držao je veliku svesku i neprestano uzdisao.
„Zdravo...“ prošaputa Sara, pazeći da ga ne uplaši. „Ko si ti?“
Čovječuljak poskoči, namjesti naočale i umorno reče: „Ah, dobro veče, djevojčice. Ja sam kondukter Ponoćnog voza snova. Svake noći razvozim najljepše snove djeci u ovoj ulici. Ali noćas... noćas se dogodila prava zbrka!“
Sara se spusti na meki tepih i upita: „Kakva zbrka?“
„Vjetar je puhnuo kroz prozor stanice i pomiješao sve adrese!“ zajeca kondukter, mašući rukama. „Kutije sa snovima su se ispreturale! Imam san o letećem biciklu, san o kitu koji pliva među oblacima i san o dvorcu od jastuka... ali ne znam koji kome pripada! Ako ih ne podijelim prije nego što sat otkuca ponoć, niko u gradu neće sanjati ništa lijepo!“
Sara se blago nasmiješi i pruži ruku. „Ne brini, kondukteru. Ja poznajem svu djecu iz naše ulice. Hajde da ih otvorimo i pogledamo zajedno!“
Kondukteru zasjaše oči. Otvorio je vrata prvog vagona i izvadio tri svjetlucave kutijice. Svaka je bila zavezana svilenom mašnom i tiho je zujala od čarolije.
Sara pažljivo odveza prvu kutiju. Iz nje se podiže zlatna prašina i pojavi se mala slika: plavi bicikl sa krilima od leptira, koji leti iznad krovova i zvonca zvoncem: cin-cin!
„Hmm,“ zamisli se Sara, gledajući krilati bicikl. „Znam! Mali dječak Dino iz susjedne kuće danas je cijeli dan pokušavao voziti bicikl bez pomoćnih točkića. Pao je, ali je rekao da će sutra opet pokušati i da bi volio da može letjeti! Ovo je sigurno Dinov san!“
„Bravo!“ uzviknu kondukter i brzo zapiše u svoju svesku: Dino — krilati bicikl.
Zatim su otvorili drugu kutijicu. Iz nje je tiho izronio oblak boje breskve, a u njemu je lebdio ogroman, nasmijani plavi kit! Kit je mahao repom po zvjezdanom nebu i pjevao duboku, umirujuću pjesmu: buuum-laaa-laaa.
Kondukter se počeška po kapi: „Ko bi mogao sanjati ovako neobičnu, tihu vodenu čaroliju na nebu?“
Sara se sjeti svoje male prijateljice Eme. „Ema! Ona obožava more i kitove, a večeras je sa balkona gledala oblake i govorila kako liče na morske talase. Ovaj san je za nju!“
„Tačno tako!“ povika kondukter i stavi kutijicu u poseban pretinac sa Eminim imenom.
Ostala je još samo jedna kutija — najveća i najmekša. Bila je topla na dodir. Sara i kondukter je polako otvoriše.
IZ KUTIJE POKULJA ČITAV SVIJET MEKOĆE! Pojavio se predivni, blistavi dvorac napravljen od hiljadu pernatih jastuka, sa kulama od mekanih pokrivača i toboganima od svilenih jastučnica. Sve je mirisalo na slatke snove i topli dom.
Sara se tiho nasmija kad je prepoznala taj dvorac. „Pa ovo je san za malog bebu Luku! On uvijek pravi kule od jastuka sa svojom mamom prije spavanja.“
„USPJEŠNO SMO USPIJELI!“ radosno kliknu kondukter.
Sve kutije su sada bile na svojim mjestima, uredno složene i spremne za polazak. Sat na zidu počeo je tiho otkucavati ponoć: tik-tak, tik-tak.
Kondukter se pope na stepenice svoje lokomotive, popravi kapu i reče: „Hvala ti, Sara. Spasila si noć punu snova. Sada i ti moraš zatvoriti oči, jer tvoj san već čeka u tvojoj sobi.“
„Sretan put, mali vozu,“ prošaputa Sara.
Lokomotiva ispusti još jedan tihi, topli oblačić dima, točkovi se nečujno zavrtješe: ćuhu-ćuhu... ćuhu-ćuhu... i voz polako kliznu niz srebrne šine, nestajući u mekoj tami sobe.
Sara se popne natrag u svoj krevet i duboko uzdahne. Pokrivač je bio topao i savršeno mekan. Znala je da Dino već leti na svom biciklu, da Ema pliva sa zvjezdanim kitom, a da se mali Luka igra u dvorcu od jastuka.
Sara zjevnu, zatvori teške kapke i nasloni glavu na jastuk. Soba je utonula u potpuni mir, dok su snovi nježno lebdjeli kroz noć... mirno... i tiho...
