Noćni voz za lijepe snove

U sobi djevojčice Sare sve je bilo spremno za spavanje. Papuče su se odmarale pored ormara, a na zidu je tiho kuckao sat. Baš kad je Sara navukla pokrivač preko nosa, ispod kreveta se začulo jedno tiho: ćuhu-ćuhu.

Sara proviri dolje. Tamo, na drvenom podu, svjetlucale su dvije majušne, srebrne šine. Po njima je klizio pravi pravcati voz, ne veći od maminog dlana. Lokomotiva je pućkala plavičastu paru koja je mirisala na kamilicu.

Voz se zaustavi tačno ispred njenih prstića. Vratašca se otvoriše i iz vagona izađe čovječuljak u modrom kaputu sa zlatnim dugmićima. Na glavi je imao kapu s velikim brojem jedan.

„Draga djevojčice“, reče čovječuljak malo uplašeno, držeći se za kapu, „ja sam kondukter Boro. Svake noći razvozim najljepše snove djeci iz tvoje ulice. Ali noćas je nestašni vjetar dunuo kroz prozor i sve kutijice s vagončića pobrkao! Sad ne znam koji san ide kome.“

Sara se nasmiješi, leže na tepih i reče: „Ne brini se, Boro. Ja poznajem svu djecu iz naše ulice. Pomoći ću ti da sve složimo.“

Boro radosno poskoči i pokaza na prvi vagon. Tamo su stajale tri sjajne, šarene kutije. Prva je tiho zujala i sijala narandžasto.

Sara prisloni uho uz nju. Unutra se čulo zvonce: cin-cin! „U ovoj kutijici je san o letećem biciklu! Leti preko krovova i ima točkove od mekog svjetla“, reče Sara. Razmislila je na trenutak, pa se sjeti: „Znam! Dino iz žute kuće po cijeli dan vozi svoj mali bicikl po parku. Njemu pripada ovaj san.“

Boro veselo klimnu glavom i zalijepi na kutiju sličicu malog narandžastog zvonca.

Onda Sara uze drugu kutijicu. Ta je bila plava, mekana i iz nje se čulo duboko, mirno disanje, poput morskih talasa. Kada je malo odškrinula poklopac, vidjela je rep golemog kita kako nježno maše među bijelim oblacima.

„Ko voli vodu i oblake?“ upita se Sara naglas. Pogledala je svoje prste, pa se sjetila bazenčića u dvorištu. „Mala Hana! Ona u kadi uvijek pravi talase i gleda ptice na nebu dok leži u travi. Kit među oblacima je sigurno njen san.“

„Bravo, Sara!“ uzviknu kondukter Boro tankim glasićem. Pažljivo je spustio plavu kutiju na drugi vagon.

Ostala je još samo jedna kutijica. Bila je bijela, meka kao pamuk i lagana poput peruške. Iz nje je virio minijaturni krov od najmekšeg jastuka na svijetu.

Sara se tiho nasmija: „Pa ovo je dvorac od jastuka! A ko pravi najviše kula od jastuka u dnevnoj sobi? Moj mlađi brat Harun. Svake večeri prevrne sve jastučiće s kauča.“

Sara nježno stavi bijelu kutiju na treći vagon. Kondukter Boro provjeri svoj spisak, popravi zlatnu dugmad i od srca joj zahvali: „Hvala ti, pametna djevojčice. Zbog tebe će noćas cijela ulica mirno i veselo sanjati.“

Lokomotiva opet tiho ispusti oblačić mirisne pare: ćuhu-ćuhu. Točkići su ponovo zapjevali po srebrnim šinama. Voz je polako krenuo, klizeći ispod kreveta prema zidu, gdje se otvorio majušni prolaz od svjetlosti.

Dino je dobio krila na pedalama. Mala Hana je zaplovila nebom na leđima dobrog kita. Mali Harun je zaspao u mekom dvorcu.

Sara se pope natrag u svoj topli krevet. Pokri ramena mekanim jorganom i nasloni glavu na jastuk. Šine na podu polako su nestale u tišini. Oči su joj postale teške, a noć je mirno disala.