Dinosaur Repko i veseli zubići

U jednoj maloj, svijetloj sobi dječak Kenan slagao je svoje šarene kocke na toplom podu. Baš tada, ispod mekanog jastuka, polako su provirile dvije krupne, sjajne oči. Izašao je mali zeleni dinosaur. Imao je jako dug rep i zvao se Repko. Bio je razigran, radoznao i uvijek spreman za šalu.

Repko je veselo mahnuo repom i rekao: „Ja sam Repko! I znaš šta, Kenane? Od večeras više nikada, baš nikada neću prati zube!“

Kenan se nasmiješio i pogledao svog malog druga. „Zar baš nikada, Repko?“

„Nikada!“ ponosno reče dinosaur, pa se sklupča na mekani tepih da mirno spava.

Noć je bila tiha i topla. Svjetlo u sobi bilo je ugašeno. Odjednom se začuo sasvim sitan, neobičan glas. Kuc kuc! To nije bio Kenan. To nije bio ni repić malog dinosaura koji je mirno ležao na podu. Glas je dolazio pravo iz Repkovih usta.

„Hej, Repko!“ progovorio je jedan mali, bijeli zub s desne strane.

Mali zeleni dinosaur pospano otvori jedno oko. „Ko to priča dok ja spavam?“

„Mi pričamo!“ povikaše zubići uglas, veselo poskakujući. „Mi štrajkujemo!“

Prednji sjekutić, sjajan poput zrna riže, veselo je poskočio na svom mjestu: „Kad nema četkice, nema ni posla! Od sada samo plešemo! Hop, hop, tap, tap!“

Repko je začuđeno zatreptao krupnim očima. Svi zubići u njegovim ustima počeli su se micati i pjevušiti smiješnu pjesmicu: „Četkica spava, pasta drijema, za nas posla više nema! Hop, hop, veseli smo mi, cijelu ćemo noć pjevati!“

Zubić kutnjak se naslonio na drugi zub i slatko zijevnuo: „Ja više neću grickati jabuke i slatke kruške. Meni se samo ljulja i pjeva!“

Mali dinosaur je pokušao čvrsto zatvoriti usta, ali zubići su se neprestano kikotali. Škakljali su ga po jeziku, cupkali i pravili male krugove. Repko se počeo smijati na sav glas, jer više nije mogao izdržati to silno golicanje. „Kenane, Kenane, probudi se! Moji zubi plešu pravo kolo i strašno me škakljaju!“

Kenan je upalio malu noćnu lampu pokraj kreveta. Blago žuto svjetlo obasjalo je sobu. Vidio je Repka kako se drži za obraze dok mu zeleni rep poskakuje od smijeha. „Čekaj, Repko, ne brini se, ja dobro znam šta zubićima treba“, reče Kenan blago i mirno.

Dječak je polako otišao do kupatila. Uzeo je malu, meku plavu četkicu i mirisnu pastu od jagode. Vratio se u sobu i ponosno ih pokazao nemirnim zubićima. „Pogledajte šta sam vam donio!“

Zubići su odmah provirili i radoznalo se umirili. „Ooo, je li to slatka jagoda? Mi prosto obožavamo mirisne mjehuriće!“

Repko je sam otvorio svoja usta najšire što je mogao. Kenan mu je pružio četkicu, a mali dinosaur je počeo pažljivo prati zube. Četkica je išla gore, dolje, lijevo, desno, nježno čisteći svaki kutak. Mirišljava pjena pravila je male, tople i sjajne oblake.

Zubići su se veselo kupali pod mekim vlaknima. „Ah, kako samo prija!“ uzdahnuo je prednji zubić, sav umiven. „Baš je toplo, mirisno i čisto!“

Štrajk je bio završen. Više nije bilo skakanja, plesa ni škakljanja. Svi zubići su se lijepo poredali u nizu, čisti, sjajni i posve mirni. Repko je isprao usta toplom vodom i radosno se nasmijao Kenanu. Zubi su mu blistali u mraku poput niza najljepših malih bisera.

„Hvala ti, Kenane“, tiho reče Repko i ponovo mahnu repom, ali ovaj put sasvim polako i pospano. „Ovo pranje zuba je zapravo bilo jako lijepo i zabavno.“

Kenan se vratio u svoj meki krevet i navukao topli plavi pokrivač. Mali zeleni dinosaur se popeo pored njega, spustio dugački rep preko šapica i naslonio glavu na meki jastuk.

U sobi je opet zavladala potpuna tišina. Zubićima se više nije pjevalo niti plesalo. I oni su se ušuškali, odmorni i sasvim zaspali.

Repko je mirno i ravnomjerno disao. Kenan je polako zatvorio oči. Čula se samo tiha, zvjezdana noć, a mali zeleni dinosaur i njegov dječak čvrsto su spavali do jutra.