Čuvari noćnog sjaja

U jednoj maloj, plavoj sobi s pogledom na mirne krovove grada, sedmogodišnja Amina već je bila ušuškana u svoju mekanu posteljinu. Soba je mirisala na čaj od kamilice i svježe oprane jastuke. No, Amina još nije spavala. Posmatrala je svog mačka Mikija, pufnastog sivog mačka sa bijelim šapicama, koji je svake večeri nepomično sjedio na drvenom simsusu prozora.

Miki je gledao u noćno nebo tako pažljivo, kao da čita neku najvažniju knjigu na svijetu. Njegovi brkovi su lagano treperili, a zelene oči hvatale su svaki tračak mjesečine.

Amina se tiho iskrala iz kreveta, privukla prozoru i sjela pored njega. „Miki... šta to tražiš svake noći?“ upitala je, mazeći ga iza mekih ušiju.

Miki se okrenuo, tiho predući, a zatim je šapom lagano dotaknuo prozorsko staklo. „Zar ne vidiš, Amina?“ kao da je govorio njegov topli pogled. „Čuvam one koje se okliznu.“

I upravo u tom trenutku — cin-cin! — začuo se zvuk poput najmanjeg srebrnog zvončića na svijetu.

Jedna mala, zlatna iskra skliznula je s tamnog baršunastog neba. Nije pala brzo kao obična zvijezda padalica, već je lebdjela polako, poput pahulje od čistog svjetla, pravo u njihovu tihu baštu.

„Miki! Jesi li vidio to?“ prošaputala je Amina širom otvorenih očiju.

Miki je tiho skočio na pod i repom joj dao znak da ga prati. Amina je obula svoje tople, mekane papuče, ogrnula vuneni džemper i polako, na prstima, otvorila balkonska vrata. Noćni zrak bio je svjež i blag, a naselje je duboko spavalo. Sve je bilo mirno, samo su ulične svjetiljke bacale tople, žućkaste krugove po stazama.

Pratili su nježan trag svjetlosti koji je svjetlucao po travi. Izgledao je poput prosutog zlatnog praha. Trag ih je vodio pored uspavanih ružinih grmova, ispod stare trešnje, sve do malog kamenog zidića na kraju dvorišta.

Tamo, na jednom mekom listu djeteline, sjedila je sićušna zvjezdica. Bila je velika tek kao zrno graška, imala je pet nježnih krakova i blistala je toplim, treperavim sjajem. No, njen sjaj je malkice podrhtavao.

Amina je polako čučnula. „Zdravo, malena... Jesi li se izgubila?“

Zvjezdica je zatreperila tri puta, kao da uzdiše. „Ne znam gdje pripadam...“ činilo se da govori njeno tiho pucketanje. „Nebo je tako veliko, a ja sam se okliznula s Mliječnog puta dok sam se igrala skrivača.“

Miki je prišao bliže, ponjušio zvjezdicu svojim hladnim, ružičastim nosićem i tiho zamijaukao: „Mrr-au.“ Njegovo predenje bilo je tako umirujuće da je zvjezdica odmah zasjala malo jače i hrabrije.

„Moramo joj pomoći da nađe svoje mjesto,“ rekla je Amina. „Ali kako ćemo znati gdje tačno stoji?“

Miki je tada podigao glavu prema nebu i pogledao uvis. Amina je pratila njegov pogled. Gore, visoko iznad njih, protezalo se sazviježđe koje je izgledalo baš poput malog, sjajnog zmaja od zvijezda. I na samom vrhu zmajevog repa — nedostajala je jedna tačkica! Jedno prazno, tamno mjestašce koje je čekalo.

„Tamo pripadaš!“ poskočila je Amina tiho. „Ti si vrh zmajevog repa! Bez tebe zmaj ne može mahati po noćnom nebu!“

Zvjezdica je radosno poskočila na listu, ali je onda opet malo utihnula. Bila je prenisko, a nebo je bilo tako visoko.

Amina je znala šta treba učiniti. Pružila je oba dlana i pažljivo uzela zvjezdicu. Nije pekla — bila je topla poput sunčevog zraka na prozoru u podne. Zatim je pogledala Mikija.

„Miki, treba nam najviša tačka!“

Zajedno su se popeli na vrh drvene kućice na drvetu, gdje su grane stare trešnje dodirivale nebo. Miki je stao na Aminino rame, predući ritam hrabrosti. Amina je podigla ruke visoko, visoko iznad glave, pravo prema zvjezdanom zmaju.

„Jedan... dva... tri... POLETI!“

Amina je nježno puhnula u svoje dlanove. Zlatni prah se rasuo svuda oko njih! Zvjezdica se vinula u zrak, ostavljajući za sobom čaroban, blistavi trag. Letjela je sve više i više, prolazeći pored krošnji, iznad krovova, pravo u zagrljaj tamnoplavog neba.

BZZZZ-KLIK!

Sjela je tačno na svoje mjesto, na vrh zmajevog repa! U tom trenutku, cijelo sazviježđe je ZASJALO tako sjajno i toplo, šaljući jedan poseban, blistavi treptaj pravo prema Amini i Mikiju.

„Uspjeli smo, Miki,“ prošaputala je Amina sa širokim, sretnim osmijehom.

Miki je zadovoljno protrljao svoju glavu o njen obraz. Njegov noćni zadatak bio je završen.

Polako su se vratili u toplu sobu. Amina se uvukla pod svoj mekani pokrivač, a Miki je skočio na podnožje kreveta, sklupčao se u savršeno sivo klupko i počeo tiho, ritmično presti.

Kroz prozor, zvjezdani zmaj je mirno čuvao njihovu ulicu.

Amina je osjetila kako joj kapci postaju teški, teški i pospani... Soba je bila topla i sigurna, a noć mirna i puna lijepih snova.

„Laku noć, Miki... laku noć, zvjezdice...“ promrmljala je, i tiho utonula u najslađi san.