Zlatna zvjezdica u travi

U potkrovlju stare kamene kuće, gdje drvene grede mirišu na sušenu nanu, sedmogodišnja Amina već je trebala čvrsto spavati. Noć je bila tiha, a zrak svjež. Na širokoj prozorskoj dasci, potpuno miran, sjedio je njen mačak Miki. Bio je to neobično pufnast, sivi mačak s četiri bijele šapice, koje su izgledale kao da je upravo pregazio zdjelu punu mlijeka.

Amina je primijetila da Miki svake večeri sjedi na istom mjestu. Nije gledao u noćne leptire, a nisu ga zanimale ni sjenke grana na zidu. Njegove krupne, zelene oči pratile su visine. Kada bi neka sićušna zvijezda izgubila ravnotežu i skliznula prema tlu, Miki bi samo tiho pomjerio uho i zatreptao.

Djevojčica se nečujno privukla prozoru. „Miki“, prošaptala je Amina, „zar ti to paziš na zvijezde?“

Mačak se polako okrenuo, pa vrhom repa dodirnuo njenu ruku. U tom trenutku, tihi bljesak prošao je kroz prozor. Dolje, u usnuloj bašti, među listovima bundeve, zasvijetlila je mala, topla tačkica.

Miki je tiho skočio na pod i krenuo prema vratima koja su vodila u dvorište. Amina je obula mekane papuče i pošla za njim. Bašta je spavala pod plavičastim velom. Na vlažnoj stazi vidio se nježan, svjetlucav trag, poput zlatnog praha koji je neko prosipao iz džepa.

„Vidi, trag vodi prema ružičnjaku“, rekla je Amina.

Prateći svjetlucave mrvice, stigli su do starog grma divlje ruže. Tamo, na velikom zelenom listu, ležala je mala zlatna zvijezda. Bila je velika tek kao zrno lješnjaka, ali je treperila nekako zbunjeno. Svjetlost joj se palila i gasila, kao da se pita gdje se to našla.

„Izgubila si se, zar ne?“ upitala je Amina i pažljivo pružila dlan.

Zvjezdica se lagano otkotrljala na Aminin dlan. Nije pekla; bila je topla poput kamena koji je cijeli dan grijalo ljetno sunce. Miki je prišao bliže, onjušio je svojim ružičastim nosićem i tiho preo.

„Kako ćemo je vratiti gore?“ pitala se djevojčica, gledajući visoko tamno nebo. Pokušala je podići ruku najviše što je mogla, ali nebo je bilo predaleko. Zvjezdica je i dalje tiho žmirkala, ne znajući gdje na nebu pripada njeno pravo mjesto.

Tada se Amina sjetila nečega što je vidjela iz svoje sobe. Svake večeri, prije nego što bi zaspala, posmatrala je sazviježđe koje je ličilo na veliku srebrnu šolju. Sjetila se da je na samoj dršci te šolje večeras nedostajala jedna sjajna tačka.

„Miki, ona pripada velikoj nebeskoj šolji!“ radosno je šapnula Amina.

Ali kako stići dotamo? Miki je iznenada potrčao prema staroj jabuci, čije su najviše grane dodirivale sami krov kuće. Amina je shvatila njegov plan. Stavila je zvjezdicu u džep svog kaputića, gdje je bila na sigurnom, pa se zajedno s mačkom popela uz drvene basamake do tavanskog prozora.

Tamo je stajao stari dedin durbin na tri drvene noge. Amina je prislonila oko na staklo i pronašla prazno mjesto na nebeskoj šolji. Zatim je pažljivo izvadila zvjezdicu i položila je na vrh durbina, tačno uz stakleno sočivo.

Miki je stao na zadnje šape, oslonio svoje bijele šapice na okvir prozora i nježno njuškom gurnuo durbin prema svjetlosti.

Zvjezdica je osjetila svoj pravi smjer. Zasjala je jače nego ikada, odrazila se o sjajno staklo i poletjela pravo u visinu, ostavljajući za sobom zlatni trag. U trenu se smjestila na samu dršku nebeske šolje. Čitavo sazviježđe zatreperilo je mirnim, postojanim sjajem.

„Uspjeli smo“, uzdahnula je Amina s olakšanjem.

Vjetar u krošnjama se umirio. Bašta je ponovo utonula u potpuni mrak, onaj meki, prijatni mrak u kojem sve mirno počiva. Miki se polako protegnuo, pa skočio na mekani jastuk u dnu Amininog kreveta. Sklupčao se u sivo klupko i sakrio njuškicu među svoje bijele šape.

Amina se uvukla pod pokrivač. Pogledala je kroz prozor prema nebeskoj šolji, koja je sada bila potpuna i mirna.

Mačak je tiho i ravnomjerno disao, čuvajući san u sobi, dok su se i posljednje misli polako gasile u toplini noći.