Mali jež Buba i predugi šal

Bilo jednom jedno mirno, zeleno dvorište gdje je trava meko šuškala: šuš-šuš, šuš-šuš. Tamo je živjela djevojčica Hana. Hana je imala tople čizmice i najnježniji osmijeh.

Jednoga dana, dok je sunce polako tonulo iza ograde, Hana je u travi ugledala nešto malo i šareno. Jedna mala crvena loptica se kotrljala i spoticala. Tup!

"Oh, ko je to?" upita Hana i čučnu u meku travu.

Iz velikog, vunenog, crvenog šala provirila je jedna sjajna, crna njuškica. Bio je to ježić Buba! Njegov šal je bio mekan, ali toliko dug da se Buba stalno petljao u njega. Šlap-šlap, tup! Buba se opet spotaknuo.

"Joj," uzdahnu ježić Buba, "moj šal je predugačak. Stalno padam, a moram stići kući pod stari hrast prije noći."

"Ne brini, Buba," reče Hana nježno. "Ja ću ti pomoći. Držat ću kraj tvog šala, pa ćemo koračati zajedno."

"Hura!" obradova se mali jež. I tako su krenuli niz dvorište: tap-tap-tap, koračala je Hana, a šuš-šuš-šuš, koračao je Buba.

Dok su prolazili pored velikog kamena, začuli su tiho: ćiju-ći, brrr. Na kamenu su sjedila tri mala ptića. Vjetrić je puhao: fijuuu, a ptići su se stiskali.

"Hladno nam je za nožice," zacvrkutaše ptići.

"Znam ja!" reče Buba veselo. "Imam ja šala za sve!"

Hana je pažljivo uzela jedan mali dio dugog šala i omotala ga oko kamenčića. Ptići su sjeli na meku, toplu vunu. "Aaaah, kako je toplo," rekoše ptići i veselo zatvoriše oči.

Hana i Buba su nastavili dalje. Šal je sada bio malo kraći, ali još uvijek dug. Tap-tap-tap, šuš-šuš-šuš.

Pored grma ribizle, začu se tiho: kme-kme. Tamo je sjedio mali, prugasti mačić. Nije mogao dohvatiti svoju igračku koja se otkotrljala ispod bodljikave grančice.

"Ne mogu dohvatiti lopticu," zamijauka mačić.

"Ja ću ti pomoći!" reče Hana. Uzela je drugi dio Bubinog šala, napravila meku, dugu petlju i nježno povukla lopticu iz grma. Hop! Loptica je iskočila pravo pred mačića.

"Hvala vam!" zaprede mačić i sklupča se sretan u travi.

Šal je sada bio još malo kraći, ali Buba se još mrvicu spoticao. Šlap, šlap. Sunce je postajalo sve rumenije, a nebo je dobivalo boju zrelih šljiva.

Došli su do potočića. Preko vode je bilo jedno malo, glatko deblo. A na deblu je stajala mala vjeverica i bojala se da se ne oklizne.

"Klizavo je... kako ću preći?" šapnu vjeverica.

Hana i Buba se pogledati i NASMIJAŠE ZAJEDNO!

"Imamo još šala!" povika Buba.

Hana je prebacila preostali dugi dio šala preko mokrog debla. Napravila je mekani, crveni mostić. Vjeverica je veselo pretrčala: tip-tap, tip-tap, ravno na drugu stranu!

"TO JE NAJBOLJI ŠAL NA SVIJETU!" poskoči vjeverica radosno i mahnu im repićem.

A sada... šal je bio baaaaš prave dužine. Nije više visio po podu. Nije se vukao po travi. Bio je omotan tačno tri puta oko Bubinog malog vrata, taman da mu grije uši i nosić.

"Gledaj, Hana!" reče Buba sretno. "Više se ne spotičem! Mogu trčati!"

Stigli su do starog hrasta. Tamo je bila Bubina kućica od suhog, mirisnog lišća. Noć je polako spuštala svoja tamnoplava krila nad dvorište. Na nebu je zatreperila prva, mala zvijezda: sjaj-sjaj.

Buba se polako uvukao u svoje gnijezdo. Šal mu je bio mekan poput najmekšeg jastuka.

"Hvala ti, Hana," promrmlja mali jež pospanim glasom. "Lijepo je pomagati drugima... a najljepše je stići kući."

"Laku noć, mali Buba," šapnu Hana i nježno ga pokri jednim suhim listom.

Dvorište se sasvim umirilo. Vjetrić je tiho pjevušio: šuuuu-šuuuu. Ptići su spavali na kamenu, mačić je spavao kraj grma, vjeverica u svojoj duplji, a mali ježić Buba u svom toplom, crvenom šalu.

Hana se tiho vratila u svoju sobu, legla u svoj meki krevet i zatvorila oči.

Sve je bilo mirno, toplo... i pospano... laku noć... laku noć.