Kako je robot Kliko pošao na spavanje

U Adinovoj sobi, na mekanom plavom tepihu, stajao je jedan sasvim poseban robot. Adin ga je napravio tog popodneva od dvije kartonske kutije, sjajne aluminijske folije i dva velika plava čepa od soka. Ti čepovi bili su najbolje oči koje je jedan robot ikada imao. Na stomaku mu je flomasterom nacrtao dugmad, a na glavi je stajala mala žuta opruga. Adin ga je ponosno nazvao Kliko.

Kada je došlo vrijeme za krevet, Adin je obukao pidžamu i ugasio veliko svjetlo. Ostala je gorjeti samo mala lampa u obliku mjeseca. Adin se udobno smjestio ispod jorgana, a onda se začulo tiho šuškanje. Kutije su se pomjerile!

Plavi čepovi su veselo zatreptali. Mali limeni drugar napravio je dva koraka naprijed, šuškajući folijom: šušk, šušk. Adin se nasmiješio i provirio ispod pokrivača: „Kliko, ti hodaš! Ali sada je noć. Vrijeme je za spavanje.“

Kliko je nakrivio svoju kartonsku glavu. Pogledao je svoje nacrtane dugmiće na stomaku, pa se tiho oglasio svojim metalnim glasom: „Klik-klak, nemam crveno dugme za gašenje. Šta sada da radim?“

Adin se malo zamislio. Znao je da djeca piju toplo mlijeko i slušaju priče, ali šta rade mali roboti od kartona? Tada se dosjetio nečega jako pametnog. „Ne brini se, Kliko. Ja ću ti napraviti pravu robotsku večernju rutinu. Svaki robot tako utone u najljepši san.“

Adin je tiho sišao s kreveta i sjeo pored svog novog prijatelja. Prvi korak bio je vrlo važan. „Prvo moramo prebrojati sve tvoje svjetlucave šarafe“, rekao je dječak. Kliko je poslušno pružio svoje srebrne ruke. Adin je počeo nježno dodirivati nacrtane kružiće na kutiji: „Jedan sjajni šaraf se odmara. Drugi šaraf više ne svjetluca. Treći šaraf polako žmuri...“ Kliko je pratio Adinove prste, a njegova žuta opruga na glavi prestala se njihati. Postala je sasvim mirna.

Ali Kliko je i dalje stajao uspravno. Njegove nožice od kutija još su bile budne. „A šta ćemo s mojim žicama?“, upitao je mali robot. „To je drugi korak“, nasmiješi se Adin. „Sada slažemo kablove za noć.“

Na Klikovim leđima visilo je nekoliko šarenih vunenih končića koje je dječak ranije zalijepio umjesto kablova. Adin ih je pažljivo poravnao, jedan po jedan. Crvenu nit položio je uz plavu, a žutu nježno zamotao u krug. „Evo ga“, šapnuo je Adin. „Svi kablovi su uredno složeni, struja mirno spava i točkovi se više ne okreću.“ Kliko je polako sjeo na mekani tepih, naslonivši svoja kartonska leđa na Adinov krevet.

„Osjećam se nekako... teško“, rekao je robot, dok su mu se plavi čepovi malo spustili. „Ali još mi nedostaje ono glavno.“ „Znam“, reče Adin veselo. „Nedostaju tri čarobna robotska zijevanja! Ponavljaj za mnom.“

Adin je otvorio usta, podigao ruke i ispustio jedan smiješni, spori zvuk: „Oooom-ziiiiip-aaah.“ Kliko je pokušao isto to. Otvorio je svoja nacrtana usta od folije i tiho ponovio: „Oooom... ziiiiip... aah.“ To je bilo prvo zijevanje.

Zatim su zijevnuli i drugi put, još sporije i još tiše: „Bzzzz-huuuu-aaah...“ Klikovi plavi kapci od čepova skoro su se sasvim sklopili. Njegove kartonske ruke mirno su pale u krilo.

„I još samo jedno“, prošaputa Adin, već se penjući nazad u svoj mekani krevet. Zajedno su pustili posljednji, najmekši uzdah: „Kliiiik... laaak... noć...“

Robot Kliko se više nije pomjerao. Njegova folija samo je blago sjajila na svjetlu noćne lampe. Sve kutije su bile mirne, svi šarafi prebrojani, a šareni kablovi na leđima sigurno ušuškani. Adin je povukao svoj topli jorgan do brade. Soba je bila potpuno tiha. Samo je mala žuta opruga još jednom, jedva čujno, napravila meki pokret i zaspala zajedno s njima.