Tarik i leteći ćilim

U staroj kući na vrhu sarajevske mahale, djedova soba uvijek je mirisala na suhu nanu i dunje s ormara. Dječak Tarik volio je sjediti na podu te sobe dok se večernje svjetlo polako gasilo. Baš te večeri, ispod teškog drvenog kreveta, primijetio je smotuljak meke vune. Bio je to stari, crveni ćilim s neobičnim plavim i žutim šarama.

Kada ga je Tarik pažljivo odmotao po podu, ćilim se iznenada blago zatresao. Njegovi krajevi podigli su se u zrak, a rese su zaigrale poput tankih prstića. Tarik je sjeo na samu sredinu, prekriživši noge. U tom trenutku, ćilim se vinuo s poda, ali umjesto da poleti pravo, naglo se nagnuo ulijevo i udario u meku fotelju.

Tarik je prešao rukom preko vunenih šara i odmah shvatio u čemu je nevolja. „Nedostaje ti jedna sjajna nit na desnom rubu“, reče Tarik ćilimu, mazeći meko tkanje. „Zato letiš nakrivo, kao ptica sa samo jednim krilom.“

Ćilim je šušnuo resama, kao da tužno potvrđuje dječakove riječi. Otvorio je prozor dodirom resa i nestrpljivo pozvao Tarika da krenu. Tarik se čvrsto uhvatio za vuneni rub. Izletjeli su kroz prozor ravno u prohladnu sarajevsku noć, lelujajući se čas lijevo, čas desno iznad tamnih krovova.

Prvo su se spustili prema Baščaršiji, ravno pred drveni Sebilj. Tamo su, stisnuti jedni uz druge pod strehom, spavali čaršijski golubovi. Jedan stari, sivi golub otvori jedno oko i tiho zaguguta. Tarik mu se obrati ljubazno: „Oprosti što te budimo, dragi golube. Jesi li vidio jednu zlatnu nit što noću svijetli?“

Golub se protegnu i reče: „Nisam vidio nit, ali sam s vrha kupole primijetio zlatni odsjaj visoko na Sahat-kuli. Vjetar je tamo nešto odnio.“

Tarik zahvali golubu, pa se ćilim, malo posrćući kroz zrak, podiže prema visokoj kamenoj kuli. Kazaljke starog sata polako su se pomjerale, kucajući ujednačeno i mirno. Tarik se nagnu s ruba ćilima i upita: „Mudri satu, čuvaš li ti možda zlatnu nit s ovog ćilima?“

Veliki sat tiho otkuca svoj prepoznatljivi zvuk, a njegov duboki glas zazvoni u noći: „Prije samo jednog sata, vjetar je nosio tanku zlatnu nit oko mojih kazaljki. No, skliznula je dolje, pravo na usku kaldrmu, gdje miriše lipov čaj.“

Tarik je odmah znao gdje trebaju ići. Ćilim se nagnu i polako spusti u tihu uličicu, ravno pred malu čajdžinicu. Na drvenoj klupi spavala je debela, prugasta mačka, umotana u svoj rep. Pred njenim šapama ležala je sjajna, svjetlucava loptica. Igrala se njome prije nego što je zaspala.

Tarik je tiho sišao s ćilima. Nije želio uplašiti mačku, pa se sjetio nečega iz džepa. Izvadio je malu, suhu grančicu nane koju je ponio iz djedove sobe i pružio je prema maci. Mačka otvori oči, pomirisa nanu, tiho zamijauka od zadovoljstva i gurnu njuškom zlatnu lopticu pravo pred Tarikove noge. Bila je to izgubljena nit.

Tarik je pažljivo uzeo nit i provukao je kroz prazna mjesta na desnom rubu ćilima, zavezavši čvrst, uredan čvor. Čim je nit legla na svoje mjesto, cijeli ćilim zasvijetli toplim, zlatnim sjajem. Poravnao se u zraku, miran i potpuno siguran.

Tarik se pope nazad, a ćilim se glatko i nečujno vinu natrag prema mahali. Grad je ispod njih tiho disao. Prije nego što su prve zrake sunca dotakle vrhove krovova, ćilim je nečujno skliznuo kroz otvoren prozor djedove sobe.

Tarik je sišao, a ćilim se mirno smotao i vratio na svoje staro mjesto pod krevetom. Dječak se ušuškao u mekanu postelju, gledajući kako jutarnja tišina obasjava sobu. Vuna je toplo mirisala, a oči su se same sklapale u najljepši, miran san.