Mali dinosaur i zubići koji pričaju

U jednoj maloj, mirisnoj sobi s plavim zastorima, dječak Fran sjedio je na mekanom tepihu i gradio dvorac od kockica. No, te večeri nije bio sam. Pokraj njega je sjedio Tin, neobičan, zeleni mali dinosaur s narančastim točkicama, ne veći od plišanog medvjedića.

Tin je bio jako simpatičan, ali i mrvicu tvrdoglav. Dok je mama iz hodnika podsjećala da je vrijeme za spavanje i pranje zubića, Tin je prekrižio svoje kratke ručice, napuhao obraze i rekao: „Ja sam strašni dinosaur! Dinosauri nikada, ali baš nikada ne peru zube. Od večeras – četkica za zube za mene više ne postoji!“

Fran ga je pogledao, malo se nasmiješio i pružio mu šarenu četkicu s okusom jagode. „Ali Tine, zubići vole biti čisti i mirišljavi.“ „Neka pričaju što hoće, ja idem ravno u krevet!“ odlučno je frknuo mali dinosaur.

I tako su legli pod topli poplun. Soba je utonula u meki polumrak, a kroz prozor je provirivao srebrni mjesec. No, čim je sve utihnulo, iz Tinovih usta začulo se tiho... šuškanje.

„Psst! Hej, gore! Čujete li vi ovo?“ začuo se piskutav glasić.

Fran je otvorio oči. Tin je zbunjeno trepnuo i stavio šapu na usta. „Tko to govori?“

„Mi! Tvoji zubići!“ javio se gornji prednji sjekutić, koji se zvao Šiljo. Bio je prilično glasan: „Čuo sam da nas više ne želiš prati! Pa to je nepravda! Ja sam cijeli dan ponosno nosio komadić one fine zelene salate, a sad me želiš ostaviti u mraku bez pjenušave kupke?!“

Odmah do njega javio se drugi zubić, malo zaobljeniji: „A što je sa mnom?! Ja sam kutnjak Gricko! U meni se još uvijek skriva mrvica čokoladnog keksa od popodneva. Ako ne dođe četkica s jagodom, kako ću napraviti mjehuriće za laku noć? Ja OBOŽAVAM pjenaste kapice!“

Fran se tiho smijuljio pod pokrivačem, dok je Tin širom otvarao usta pred malim ogledalcem na noćnom ormariću.

Tada se javio i najmanji zubić, skroz odostraga, pomalo pospanim glasom: „Ljudi moji... ako nas ne operete, ja ću se zalijepiti za ovog susjeda pored sebe i morat ćemo spavati zagrljeni cijelu noć. A on strašno hrče!“ „Tko, ja?! Ja ne hrčem, ja samo meljem snove!“ pobunio se susjedni zubić.

U Tinovim ustima nastala je prava mala, vesela rasprava. Svaki je zubić imao svoju želju – jedni su htjeli klizanje po pasti za zube, drugi su tražili masažu mekim dlačicama četkice, a treći su samo htjeli mirisati na šumsko voće.

„Joj meni,“ prošaptao je Tin, gledajući u Frana velikim očima. „Moji su zubići glasniji od cijelog krda dinosaura!“

Fran mu je toplo namignuo i pružio plavu četkicu: „Što kažeš, Tine... hoćemo li im prirediti najbolju pjenušavu zabavu prije spavanja?“

„Može!“ poskočio je mali dinosaur. „Zubić-tulum počinje!“

Otišli su do kupaonice, istisnuli dvije male točkice paste koja je zamirisala na najslađe jagode i – ČETKANJE JE KRENULO! Četkice su pravile meke, bijele oblake od pjene. Šiljo je radosno blistao, Gricko je dobio svoju pjenastu kapicu, a pospani zubić odostraga zadovoljno je uzdahnuo jer je napokon bio čist i slobodan.

Kada su isprali usta toplom vodom, u ogledalu su zasjala dva prekrasna, sjajna osmijeha.

„Ahhh... ovo je bilo baš dobro,“ tiho je šapnuo Gricko iz Tinovih usta i zaspao. Svi ostali zubići samo su se nježno ušuškali u svojim desni.

Fran i Tin vratili su se u sobu na prstima. Poplun je bio mekan i topao, baš onakav kakav treba biti za mirne snove. Tin je položio svoju malu glavu na jastuk, duboko i sretno uzdahnuo, pa se privio uz Frana.

Mjesec je kroz prozor posipao sobu srebrnim prahom. Sve je postalo tiho, mirno i sigurno.

„Laku noć, zubić-ekipo,“ prošaptao je mali dinosaur. „Laku noć, Tine,“ odgovorio je Fran.

Mali dinosaur je zatvorio oči, usta su mu se opustila u blagi, čisti osmijeh... i obojica su polako utonula u najljepši, meki san...