Luka i plavi šal malog ježa
Audio priča za laku noć o temi jež, nježna, 5 min, stvorena s Purrytaleom.
- priča od 5 min
- muški pripovjedač
- za najmlađe (1–3)
Ideja iza ove priče
“Dječak Luka u tihom večernjem vrtu upozna malog ježa Čička, s crnim nosićem poput gumbića, koji je izgubio svoj mekani plavi šal i bez njega ne može zaspati. Zajedno prate trag plavih vunenih niti, lišća i perja kroz miran vrt, sve dok ne otkriju tko je šal nakratko posudio i zašto.”
Ta jedna rečenica bila je cijeli unos. Purrytale je napisao priču i zatim je ispričao. Kreće od ove ideje. Promijeni sve prije generiranja.
Čitaj uz priču
Djeca mogu čitati dok slušaju — velika tiskana slova pomažu onima koji tek uče čitati.
Bila jednom jedna tiha, topla večer. Dječak Luka sjedio je na mekoj travi u vrtu. Sunce je polako odlazilo na spavanje, a nebo je postajalo ružičasto i plavo.
Šuš, šuš, šuš... zašuštalo je suho lišće pokraj grma ribiza.
Luka je provirio iza velikog lista. Tamo je stajao jedan sasvim maleni jež. Imao je sitne nožice, crni nosić poput gumbića i meke bodljice. Ježić je tiho uzdisao: "Ah... gdje li je?"
"Bok, mali ježu", nasmiješio se Luka. "Ja sam Luka. Kako se ti zoveš?"
"Ja sam Bruno", reče ježić tihim glasom. Nosić mu je malo drhtao. "Izgubio sam svoj mekani, plavi šal. Bez njega ne mogu zaspati. Moje bodljice su hladne, a krevetić od lišća je prazan."
"Ne brini, Bruno", reče Luka toplo. "Ja ću ti pomoći. Naći ćemo tvoj šal prije nego što izađu zvjezdice."
Bruno je veselo poskočio: "Hura! Hvala ti, Luka!"
Luka se sagnuo i pogledao po zemlji. "Gledaj! Ovdje je jedna mala, plava vunena nit!"
Nit je vodila ravno preko stazice od sitnih kamenčića. Tap, tap, tap, tapkali su Luka i ježić Bruno. Pratili su plavu nit i malo, žuto lišće koje je padalo s drveća. Šuškali su nožicama: šuš-šuš-šuš.
Pokraj velikog, crvenog cvijeta pronašli su još nešto. Bilo je to malo, bijelo pero. A odmah pokraj pera... još jedna mekana plava nit!
"Kamo to ide?" šapne Bruno.
"Idemo tiho vidjeti", reče Luka.
Trag je vodio sve do starog stabla jabuke. Grane jabuke bile su pune slatkih plodova, a kora drveta bila je hrapava i topla. Luka i Bruno su podigli pogled prema najnižoj grani.
Gore, u malenom, okruglom gnijezdu, nešto se plavilo!
"GLE ONO GORE!" povika sretno ježić Bruno. "To je moj plavi šal!"
"Pssssst", nježno reče Luka. "Pogledaj tko je unutra."
U gnijezdu je ležala mala ptičica siva perca. Šal je bio pažljivo omotan oko njezinih malih, golih ptića. Bili su tako sitni, a plavi šal ih je grijao poput najtoplijeg oblačića. Ptičica je tiho zapjevala: "Ciju, ciju... hvala vam."
Ptičica je pogledala Brunu s puno ljubavi u očima: "Oprostite, molim vas... Vjetar je donio ovaj divni šal u moj dom. Moji ptići su bili tako hladni, a šal ih je uspavao."
Bruno je pogledao ptiće. Vidio je kako slatko spavaju, stisnuti jedno uz drugo u plavoj vuni. Njegovo malo ježevo srce bilo je jako toplo. Ježić se tiho nasmijao.
"Neka šal ostane s vama ovu noć", reče Bruno nježno. "Moji novi prijatelji ptići trebaju toplinu. Ja imam svog prijatelja Luku."
Ptičica je zahvalno zaklopila oči: "Hvala ti, dobri ježiću..."
Luka je pomazio Brunu po mekom trbuščiću. "Ti si najbolji jež na svijetu, Bruno. Dođi, ja ću ti napraviti najtopliji krevetić."
Vratili su se do grma ribiza. Luka je skupio puno mekog, suhog, mirisnog lišća. Napravio je malu, udobnu hrpicu. Preko nje je stavio nekoliko velikih, zelenih listova da vjetar ne smeta malom ježu.
Bruno se uvukao u lišće. Bilo je toplo, mekano i pucketavo.
"Oooooh", zijevnuo je mali jež Bruno. "Kako je ovo meko... Baš kao moj šal."
"Laku noć, Bruno", šapne Luka.
"Laku noć, Luka", odgovori ježić, sklapajući svoje sitne, crne oči.
Na nebu su zasjale prve zvijezde. Cijeli vrt je utihnuo. Vjetrić je samo tiho njihao grane: šuuuuš... šuuuuš... Ptići su spavali u plavom šalu, ježić je spavao u mekom lišću, a mali Luka je sretan pošao u svoju toplu sobu.
Noć je došla... Vrijeme je za san... laku noć...
