Lovci na izgubljenu mjesečinu

U malenoj kući na kraju tihe ulice, sedmogodišnja djevojčica Ema spremala se za spavanje. Noć je bila meka poput baršuna, a zrak je mirisao na rascvjetale lipe i svježinu večeri. Emina bijela mačka, Lili, sjedila je na drvenom podu balkona i vrlo pažljivo promatrala nebo.

Ema je prišla na prstima, privučena neobičnim, srebrnkastim sjajem. Lili je svojom mekom šapicom dodirivala nešto što je izgledalo poput malog, svjetlucavog kamenčića. Ali to nije bio običan kamenčić. Bio je to pravi pravcati komadić mjesečine!

Svake večeri, kada bi veliki, okrugli Mjesec prosuo svoje zrake, nekoliko sićušnih zrnaca svjetlosti tiho bi sletjelo na balkon. Lili ih je marljivo skupljala u jednu staru, porculansku šalicu. Šalica je već bila puna nježnog, treperavog sjaja koji je grijao dlanove poput tople čaše mlijeka.

"Mjau," tiho se javila Lili, ponosno gurkajući novi komadić prema šalici.

"Oh, Lili," prošaputala je Ema s osmijehom, "ti si prava čuvarica noćnog svjetla."

No, baš u tom trenutku, puhnuo je nestašni noćni vjetrić. Pufff! Najveći, najsjajniji komadić mjesečine poskočio je, skliznuo s ruba stola i zakotrljao se niz balkonsku ogradu! Cing-cing-cing, odjekivalo je meko dok je sjajna kuglica poskakivala preko travnjaka i otkotrljala se ravno kroz vrtna vrata, van u usnulo susjedstvo.

Lili je podigla uši, a Ema je zabrinuto pogledala prema nebu. Gore visoko, činilo se kao da se Mjesec malo namrštio, tražeći svoj izgubljeni tračak sjaja.

"Ne brini, Lili," šapnula je Ema, obuvajući svoje najmekše papuče. "Pronaći ćemo ga i vratiti kući."

Djevojčica i mačka tiho su se iskrale u vrt. Noć je bila mirna, okupana plavetnilom i dubokom tišinom. Pratili su slabašan, srebrni trag koji je svjetlucao po vlažnoj travi.

Put ih je vodio pokraj stare klupe ispod hrasta. Tamo je stajao stari jež Bocko, grickajući noćnu jabuku.

"Oprostite, gospodine Bocko," upitala je Ema tihim glasom, "jeste li vidjeli komadić mjesečine?"

Jež je polako podigao njuškicu i pokazao nosom prema potoku: "Otrčao je onamo, maleni... Svijetlio je poput krijesnice, baš je bio veseo!"

Ema i Lili požurile su prema kamenom mostiću. Trag je postajao sve svjetliji, vodeći ih do visokog grma divljih ruža. Na samom vrhu grma, zapetljan među laticama, ležao je izgubljeni komadić. Svijetlio je meko, pulsirajući poput malog, zaspalog srca.

"Previsoko je," uzdahnula je Ema, "ne mogu ga dohvatiti a da ne probudim ruže..."

Lili je tada tiho prela. Skupila je šape, savila leđa i u jednom savršenom, mekom skoku poletjela u zrak! Hop! Šapom je lagano dodirnula grančicu. Komadić mjesečine se oslobodio i pao točno u Emino krilo.

"Bravo, Lili!" tiho se nasmijala Ema, obuhvativši toplo svjetlo rukama.

Sada je trebalo riješiti najvažniji zadatak: kako vratiti mjesečinu gore, na visoko nebo?

Ema se dosjetila. Popela se na vrh malenog brežuljka iza kuće, gdje je trava bila mekana poput tepiha. Lili je stala pokraj nje, držeći u zubima šalicu sa svim ostalim sakupljenim komadićima. Ema je ubacila i pronađeni komadić unutra. Kada su se svi dijelovi spojili, šalica je zasjala tako čudesno i sjajno, obasjavajući njihova lica blagom, srebrnom svjetlošću.

Ema je podigla šalicu visoko prema nebu, udahnula duboko i puhnula svom snagom: "POLETI!"

Cijeli snop srebrnih iskrica poletio je prema gore, vrteći se u čarobnom plesu s noćnim vjetrom. Svjetlost se penjala sve više i više, prolazeći pokraj krošnji drveća, iznad krovova kuća, sve do samoga Mjeseca. Zzzing! Komadići su se savršeno uklopili natrag na svoje mjesto.

Mjesec se nasmiješio, pun i sjajan, a njegova je svjetlost obasjala cijelu sobu kada su se Ema i Lili vratile na svoj balkon. Bila je to najnježnija svjetlost koju je Ema ikada vidjela.

"Uspjele smo," prošaptala je Ema, vraćajući se u topli krevet.

Lili je skočila na pokrivač, sklupčala se u savršeno toplo klupko pokraj Emini nogu i počela duboko, umirujuće presti. Predem-predem, predem-predem...

Zvijezde su na nebu treperile poput uspavanke. Vjetrić je utihnuo, a krošnje drveća jedva su se njihale.

Ema je osjetila kako joj vjeđe postaju teške i tople. Mjesec je kroz prozor bdio nad njima, čuvajući njihove snove u svojoj tihoj, srebrnoj noći.

Laku noć, Lili... Laku noć, Mjeseče...