Mali oblak uči padati

Djevojčica Nika šetala je prema svojoj kući. U ruci je čvrsto nosila svog najdražeg plišanog medu. Medo je imao tople, smeđe uši i sjajan, mali gumbasti nosić.

Putem je zapuhnuo blagi, večernji vjetrić. Iznad Nikine glave lebdio je jedan sasvim mali, sivi oblak. Oblak je bio mekan i okrugao poput pamuka na nebu. Kamo god bi Nika zakoračila, oblak bi pošao za njom. Nika napravi tri brza koraka, a oblak odmah požuri. Nika stane na stazici, a oblak se nježno zaustavi točno iznad nje.

Djevojčica pogleda uvis i nasmiješi se. „Medo, pogledaj gore”, reče Nika tiho. „Ovaj oblak ide s nama.”

Oblak se malo spustio, tik do Nikina ramena. Bio je zbunjen i nekako zamišljen. Činilo se kao da nešto važno traži, a ne zna što. Oblak je, naime, zaboravio kako se pravi kiša.

„Ne brini se, oblačiću”, reče Nika i nježno podigne svog plišanog prijatelja. „Medo i ja ćemo ti sve pokazati.”

Prvo su došli do maloga vrta ispred same kuće. Tamo su u zelenoj travi rasli žuti i plavi cvjetići. Spustili su svoje male latice jer su bili jako žedni nakon dugoga i toplog dana. Crna zemlja oko njih bila je posve suha.

Nika pokaže svojim malim prstićem: „Vidi ove cvjetiće. Cvjetići jako vole kada na njih padne svježa voda. Tada se napiju i radosno otvore svoje latice prema suncu.”

Mali oblak je pažljivo gledao žedne cvjetiće. Zadrhtao je od silne želje, stisnuo se, ali kiša još nije htjela poteći. Nije se mogao sjetiti pravog načina.

„Idemo dalje”, reče djevojčica veselo.

Pošli su do kamene staze iza kuće. Tamo je bila jedna prazna, suha rupa u glatkom kamenu. Nika i medo stali su pokraj nje.

Nika poskoči objema nožicama: hop! „Ovdje inače bude lokvica”, reče Nika kroz smijeh. „Kada prava kiša padne, lokvica se brzo napuni. Onda ja obujem svoje gumene čizmice i veselo skačem: pljus, pljus!”

Medo je kimnuo svojim smeđim ušima, a gumbasti nosić mu je veselo zasvijetlio. Oblak je znatiželjno lebdio tik iznad rupe. Zavrtio se u krug poput malog zvrka. Jako se trudio sjetiti. Promrmljao je tihi, mekani šum, ali nijedna kap još uvijek nije pala.

„Znam što ćemo”, reče Nika sretno. „Dođi sada do prozora.”

Stigli su na tihi trijem pokraj velikog, prozirnog stakla. Nika je prislonila svoj prst na hladni prozor i polako povukla ravnu crtu prema dolje. „Ovako kapljice klize po staklu”, reče Nika. „Čuje se tiho: kap, pa kap. To je najljepša pjesma za spavanje.”

Mali oblak se sasvim približio staklu. Gledao je Nikin prst i stazu koju je ostavio. Pogledao je medu, pa suhe cvjetiće u vrtu. Sjetio se! Napokon je znao!

Oblak se veselo napuhao, pa se sasvim lagano stisnuo.

I tada se dogodilo malo čudo.

Iz oblaka je pala jedna topla, prozirna kapljica. Kap.

Pala je ravno na medin sjajni gumbasti nosić. Zatim je pala druga kapljica, pa treća. Kap, kap, kap.

Bila je to sasvim mala, najnježnija kiša na svijetu. Tiho je padala po žednim cvjetićima u vrtu. Cvjetići su odmah podigli svoje latice i radosno se napili. Mala rupa na stazi polako se napunila vodom, spremna za sutrašnje veselo skakanje. Kapljice su tiho klizile niz staklo na prozoru, točno onako kako je Nika pokazala.

Mali oblak je bio sretan i posve miran. Obavio je svoj večernji posao. Više nije bio zaboravan. Sada je bio lagan, pahuljast i proziran.

Vjetrić je opet tiho zapuhao kroz dvorište. Oblak se polako smjestio na granu obližnjeg drveta, mekan i miran poput jastuka.

Nika je čvrsto zagrlila svog medu. Prislonila je obraz uz njegove tople, meke uši. „Lijepo spavaj, oblačiću”, prošapće djevojčica.

U vrtu je sve polako utihnulo. Cvjetići su mirno spavali u travi. Medo je zatvorio svoje oči.

Mala kiša je prestala, a noć je bila mirna, topla i posve tiha. Laku noć.