Nika i pospani oblačak

Bilo je toplo, tiho poslijepodne. Djevojčica Nika hodala je stazicom prema svojoj kući. U rukama je čvrsto držala svog najboljeg prijatelja, mekog plišanog medu. Medo je imao smeđe uši, gumbasti nosić i bio je jako, jako mekan.

Trava je šaputala: šuš, šuš, šuš. Sunce je grijalo Nikine obraze. Sve je bilo mirno i posve obično. No, kada je Nika pogledala gore, primijetila je nešto neobično.

Iznad njezine glave lebdio je jedan mali, mekani oblačak. Bio je okrugao poput balona od sapunice i mekan poput pamuka. Kamo god je Nika pošla, oblačak je išao za njom. Nika napravi korak naprijed — oblačak poleti naprijed. Nika stane — oblačak se zaustavi.

Nika se nasmiješi i podigne medu visoko u zrak: "Gledaj, Medo! Imamo malog prijatelja na nebu!"

No, mali oblačak nije bio veseo. Spustio se malo niže, točno iznad Nikine kapice. Bio je sivkast i nekako zbunjen. Lagano se vrtio u krug, fiju, fiju.

Nika ga je upitala: "Zašto si tužan, mali oblačiću? Zašto nas pratiš?"

Oblačić je tiho uzdahnuo: Puuuf... Iz njega nije izašla nijedna jedina kapljica. Bio je to oblačak koji je sasvim, posve zaboravio kako se stvara kiša.

"Ne brini se," reče Nika toplo. "Medo i ja ćemo ti pomoći. Mi znamo kako izgleda kiša!"

Prvo su odšetali do malog vrta ispred kuće. Tamo su rasli plavi i žuti cvjetići. Cvjetići su spustili svoje latice jer su bili jako žedni. Nika je čučnula pokraj njih i pomilovala zeleni listić.

"Vidiš, oblačiću?" reče Nika i nježno dotakne laticu. "Cvjetići vole kada im na glavu padne kap, kap, kap. Kiša ih mazi i daje im piti."

Medo je podigao svoje plišane šapice prema nebu i pokazao: "Tap, tap, tap!"

Oblačić je gledao cvjetiće. Malo se napuhnuo, napregnuo svoje oblačne obraščiće... ali ništa. Nije pao ni najmanji kap. Samo se još malo zavrtio u krug.

"U redu je," reče Nika s osmijehom. "Idemo dalje!"

Nika, Medo i oblačak pošli su do kamene stazice. Na stazici je stajala jedna mala, sjajna lokvica od jučerašnjeg dana. Voda je bila bistra kao ogledalo.

Nika je poskočila u svojim crvenim čizmicama: PLJUS!

Voda je veselo prsnula u zrak: Pljus, pljas! Medo se nasmijao, a kapljice su zaplesale na suncu.

"Gledaj kako je kiša zabavna!" dovikne Nika oblačku. "Ona pravi lokvice za skakanje!"

Oblačić je lebdio točno iznad lokvice. Gledao je male krugove koji su se širili po vodi. Jako se trudio sjetiti se. Skupio se u malu lopticu, pa se opet rastegnuo... ali opet ništa. Nijedna kap nije pala.

"Dođi s nama do prozora," reče Nika nježno. "Tamo imamo još nešto za tebe."

Stigli su do prozora Nikine sobe. Na staklu je ostalo nekoliko zaboravljenih kapljica vode. Nika je prstićem dotaknula jednu kap i povukla je prema dolje.

"Gledaj kako kapljica klizi," šapnula je Nika. Brc, brc, brc, kapljica se polako spuštala niz glatko staklo. Medo je prislonio svoj nosić uz prozor i promatrao.

Mali se oblačak tada sasvim približio staklu. Gledao je kapljicu. Gledao je Niku. Gledao je Medu.

U tom trenu, oblačić se sjetio!

Njegovo malo tijelo postalo je još malo tamnije, mekano i toplo poput jastuka. Počeo se lagano ljuljati lijevo-desno, njiha-njiha.

Napuhao je obraščiće, zatvorio oči i...

KAP!

Jedna mala, sjajna kapljica pala je ravno na Nikin nosić!

Nika se veselo nasmijala: "USPIO SI!"

A onda je pala još jedna: kap! Pa još jedna: kap, kap!

I još jedna: šap, šap, šap.

Mali je oblačak napravio najljepšu, najnježniju, najtišu malu kišicu na cijelome svijetu. Padala je samo iznad vrtnih cvjetića. Plavi i žuti cvjetići su se uspravili i veselo zaplesali. Medo je osjetio jednu toplu kapljicu na svojoj šapici i zadovoljno se naslonio na Niku.

Oblačić je sada bio sretan i miran. Više nije bio sivkast i zbunjen. Postao je svijetlo-bijel, paperjast i jako, jako pospan.

Sunce je polako odlazilo na počinak iza visokih brda. Nebo je postajalo ružičasto, pa tamnoplavo.

Nika je otvorila prozor svoje sobe. "Hvala ti na divnoj kišici, oblačiću," šapnula je. "Sada je vrijeme za spavanje."

Oblačić je nježno doplutao do prozorske daske, sklupčao se poput pospane mace i tiho uzdahnuo.

Nika se uvukla u svoj mekani, topli krevetić. Zagrlila je svog plišanog medu. Vani je sve utihnulo. Cvjetići su pili vodu i polako zatvarali svoje latice.

Cijeli je svijet postao miran. Čulo se samo još jedno sasvim tiho, pospano:

Kap... kap... ššš...

Medo je zaklopio oči. Nika je zaklopila oči.

I mali je oblačić utonuo u najslađi san...