Zvjezdana pekarnica pod stolom

Noć je bila tiha, a cijela je kuća mirno spavala. Samo je malena Sara ležala budna u svojoj toploj sobi. Kroz odškrinuta vrata začula je neobičan zvuk. Kuc, kuc, pa tiho zveckanje, kao da se sudaraju najmanje žličice na svijetu.

Sara je obula svoje mekane plave papuče. Na prstima se odšuljala niz hodnik, ravno do kuhinje. Mjesečina je kroz prozor osvjetljavala pod, a ispod velikoga kuhinjskog stola vidjelo se toplo, zlatno svjetlo.

Sara je čučnula, podigla rub stolnjaka i razrogačila oči od čuda.

Dolje je bila prava pravcata mala pekarnica. Na stolu od stare drvene kocke stajala je pećnica velika poput šalice za čaj. Oko nje su marljivo trčkarali sićušni miševi. Svi su nosili male, snježnobijele kuharske kapice. Najveći među njima, s brčićima umrljanim od bijeloga brašna, ponosno je lupkao drvenom kuhačom.

„Pst, družino, dodajte još mrvicu zvjezdanog šećera!” zapovijedao je veseli miš.

Sara se tiho nasmiješila i šapnula: „Tko ste vi?”

Miš s kuhačom okrenuo se, skinuo kapicu i duboko se naklonio. „Ja sam pekar Pero! A ovo je naša noćna pekarnica. Pečemo najfinije kekse za najslađe snove.”

Pero je otvorio vratašca svoje tople pećnice. Kuhinjom se odmah proširio predivan miris vanilije, cimeta i pečenih lješnjaka. Bili su to žuti, sjajni keksići, pažljivo oblikovani poput mladoga mjeseca.

No, čim ih je pekar Pero drvenom lopaticom izvadio na zrak, dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Keksići nisu ostali na pladnju. Zatreperili su, zanjihali se i polako poletjeli uvis!

„Joj i pomagaj!” povikao je Pero, mašući šapicama. „Previše zvjezdanoga kvasca! Lebde kao pravi mjeseci!”

Keksi su se dizali sve više, putujući pokraj Sarinih koljena, ravno prema visokom stropu. Miševi su skakutali, ali bili su premaleni da bi ih dohvatili.

„Moramo ih uhvatiti prije nego što dotaknu strop!” rekla je Sara.

Prvo je pekar Pero pokušao skočiti s kutije šibica držeći ubrus. Pružio je šapice, ali promašio je za dlaku i sletio u meko brašno, ostavivši bijeli trag na nosu. Svi su se tiho zahihotali.

Zatim je Sara pokušala ispružiti ruke i uhvatiti ih dlanovima. No, keksići su bili brzi i vragolasti — čim bi im se ruka približila, topli bi ih zrak nježno odgurnuo u stranu.

Tada se Sara sjetila. U džepu svoje pidžame imala je malu, čistu svilenu maramu s crvenim točkicama. „Znam!” veselo je šapnula. „Pero, tvoji keksići vole slatke oblake, zar ne?”

Sara je uzela veliku zdjelu sa stola i napunila je gustim, ljepljivim lipovim medom. Pero i njegovi pomoćnici odmah su shvatili plan. Uzeli su slamčice za sok i puhnuli u kapljice meda, stvarajući mirisne, ljepljive mjehuriće koji su poletjeli prema gore.

Sara je raširila svoju svilenu maramu držeći je za dva kraja, dok su miševi vukli druga dva. Keksići, privučeni slatkim mirisom meda, počeli su se polako spuštati prema dolje, baš poput umornih zvjezdica. Jedan po jedan, pljus, pljus, meko su padali ravno u raširenu maramu.

„Imamo ih!” uskliknuo je pekar Pero, brišući čelo.

Sara je pažljivo spustila maramu na pod. Svi su keksići bili čitavi, topli i mirisni, sigurno smješteni natrag na srebrne pladnjeve. Lebdenje je napokon prestalo.

Pero je uzeo jedan zlaćani polumjesec i pružio ga Sari objema šapicama. „Hvala ti, draga Sara. Ovaj je keks za tvoje najljepše snove.”

Sara je pojela keks, koji je bio nevjerojatno hrskav i sladak. Zahvalila je malim pekarima i tiho se vratila u svoju sobu.

Uvukla se pod mekani pokrivač. Kuhinja ispod nje opet je bila sasvim tiha. Svjetlo pod stolom polako se ugasilo, a Sara je mirno zatvorila oči, tonući u san koji je mirisao na vaniliju i toplo tijesto.