Zmajevi sjajni mjehurići

Na samom rubu šarene Šume snova, gdje je trava mekana poput najfinijeg baršuna, djevojčica Mia voljela je promatrati kako večernje sunce polako boji nebo u nježne tonove marelice i lavande. Zrak je mirisao na zrele šumske jagode i svježu, tihu večer.

No, ove večeri, iz obližnjeg grma borovnica dopirao je neki neobičan, tihi zvuk. Puh... pop! Puh... pop!

Mia je pažljivo razmaknula zelene grančice i ugledala nešto uistinu čudesno. Tamo je sjedio maleni, smaragdnozeleni zmaj sa sitnim, svjetlucavim krilima i velikim, toplim očima boje meda. Zvao se Roko.

Roko je duboko udahnuo, napuhnuo svoje male obraze koliko god je mogao, stisnuo oči i... PUFFFF!

Umjesto vatre, iz njegovih ustašaca nije izašao čak ni najmanji plamičak. Izletio je samo jedan savršeno okrugli, blistavi mjehurić od sapunice, koji je veselo lebdio u zraku i tiho puknuo: pop!

Mali zmaj je tužno spustio svoja krilca. "Opet...", promrmljao je s uzdahom. "Svi pravi, veliki zmajevi bljuju vatru i griju planinske vrhove... a ja? Iz mene izlaze samo ovi blesavi mjehurići."

Mia mu je prišla s najnježnijim osmijehom na licu i sjela pokraj njega u travu. "Bok, maleni zmajiću. Ja sam Mia. I mislim da tvoji mjehurići uopće nisu blesavi. Zapravo, predivni su!"

Roko ju je pogledao, trepćući svojim dugim trepavicama. "Ali... zmaj koji ne zna rigati vatru nije pravi zmaj. Čemu uopće služe mjehurići?"

"Pa, hajdemo otkriti!" uskliknula je Mia. "Pokušaj još jednom, Roko! Ovaj put udahni najdublje što možeš!"

Roko je stao na svoje male šapice. Pogledao je Miju, pa u nebo, a zatim je povukao ogroman dah: hhuuuuuk. Njegov trbuščić narastao je poput malog zelenog balona. PUUUUFFFF!

Iz Rokovih usta poletjelo je čitavo jato čarobnih mjehurića! No, to nisu bili obični mjehurići. Ovi su sjajili iznutra, presijavajući se u ružičastim, zlatnim i tirkiznim bojama, upijajući posljednje zrake sunca.

"Gledaj!" povikala je Mia. "Pogledaj kako hvataju svjetlost!"

Jedan veliki, zlatni mjehurić nježno je lebdio prema staroj sovi Olimpiji koja je drijemala na visokoj grani hrasta. Kada je mjehurić tiho dodirnuo njezino perje, plop, raspuknuo se u tisuću sitnih, blagih zvjezdanih iskrica koje su joj obasjale noćnu knjigu. Stara sova je zadovoljno zahukala: "Ooo, kako divno i mekano svjetlo za čitanje prije spavanja!"

Zatim je skupina šumskih ježića dotrčala bliže, skakućući od veselja i loveći mjehuriće svojim malim šapicama. Svaki mjehurić koji bi puknuo, ostavio bi u zraku miris tople kamilice i vanilije. Mjehurići su čistili šumski zrak, činili ga mirisnim i unosili radost u svaki kutak šume.

Roko je poskočio od sreće, mašući krilima tako brzo da se podigao nekoliko centimetara iznad trave. "Mia! Jesi li vidjela? Oni nisu opasni kao vatra... oni donose radost i svjetlost!"

"Tako je, Roko," rekla je Mia, nježno ga pomazivši po glatkoj, zelenoj glavi. "Vatra može opeći, ali tvoji mjehurići donose najljepšu čaroliju. Ti si poseban baš ovakav kakav jesi."

Šuma se polako počela smirivati. Noć je raširila svoj tamnoplavi plašt posut zvijezdama. Vjetrić među krošnjama pretvorio se u tihu, uspavljujuću pjesmu.

Roko je još jednom, posve polako, puhnuo prema noćnom nebu. Izletio je samo jedan, ogroman, mekani mjehurić koji je polako lebdio prema gore, sjajeći poput malog, osobnog mjeseca za sve šumske životinjice.

Zmajić je osjetio kako mu kapci postaju teški. Sva ona igra i veselje ugodno su ga umorili.

"Mia...", prošaptao je Roko, sklupčavši se u mekom gnijezdu od mahovine pored njezinih nogu. "Osjećam se tako... toplo i mirno."

"I vrijeme je za odmor, hrabri moj zmaju," odgovorila je Mia, pokrivši ga jednim velikim, suhim listom javora.

Šuma je utonula u potpuni, zvjezdani mir. Negdje u daljini, tihi potočić žuborio je svoju noćnu uspavanku. Roko je zatvorio oči, a iz njegovog nosića izašao je još samo jedan, majušni, pospani mjehurić... koji je nečujno nestao u toploj noći.

Laku noć, mali zmaju... laku noć, šumo... i lijepo sanjajte...