Zmajevi čarobni mjehurići

Na samom rubu Šume snova trava je bila meka poput najtoplijeg jastuka. Djevojčica Mia voljela je onamo šetati prije spavanja. Nosila je svoju omiljenu žutu kapicu i polako brojila cvjetiće uz put. Jedan cvijet, dva cvijeta, tri cvijeta.

Odjednom, iza jednog velikog, okruglog grma mahovine, začulo se tiho puhanje. Pfff! Pa opet malo jače: pfff!

Mia je provirila iza lista paprati. Ondje je sjedio maleni, smaragdnozeleni zmaj. Imao je sjajna krilca koja su svjetlucala na večernjem suncu i tople oči boje meda. Zvao se Roko.

Roko je stao na prstiće. Napuhao je svoje zelene obraščiće sve dok nisu postali okrugli poput dviju jabuka. Otvorio je usta kako bi pustio pravu, veliku zmajsku vatru. No, umjesto plamena, iz njegovih je usta izletio samo jedan sjajan, prozirni mjehurić.

Puc! Mjehurić je nježno puknuo o travku.

Roko je spustio krilca. Gledao je u svoje nožice. Zmajevi bi trebali rigati vatru, a on je puhao samo mjehuriće od sapunice.

Mia mu je prišla polako, korak po korak, i sjela u meku travu pokraj njega.

„Bok, mali zmaju”, rekla je Mia tiho. „Ja sam Mia. Tvoj je mjehurić bio predivan.”

„Ali ja sam zmaj”, rekao je Roko tužnim, piskutavim glasićem. „Zmajevi prave vatru. A ja pravim samo ove balone koji lete.”

„Mjehurići su puno zabavniji od vatre”, nasmiješila se Mia. „Hajde, napuhaj još jedan! Pokaži mi!”

Roko ju je pogledao svojim krupnim očima boje meda. Opet je duboko udahnuo. Trbuščić mu je narastao, obrazi su se napuhali, a krilca zatreperila. Pfff!

Ovaj su put poletjela tri velika, sjajna mjehurića. Svjetlucali su plavo, ružičasto i zlatno dok su lebdjeli zrakom.

Iz trave je tada provirio maleni šumski zeko. Podigao je nosić, mrdnuo brčićima i šapicom dotaknuo najbliži mjehurić. Plop! Mjehurić se rasprsnuo u tisuću sitnih, svjetlucavih kapljica. Zeko je veselo poskočio i pljesnuo šapicama.

„Vidiš!” uskliknula je Mia. „Zeku si jako razveselio!”

Roko je malo podigao svoja krilca. Na licu mu se pojavio sramežljiv osmijeh.

Tada su krenuli stazom kroz šumu. Na grani staroga hrasta drijemala je velika, siva sova Olimpija. Imala je sklopljene oči i perje podignuto protiv večernjega hladnog zraka. Bila je pospana, ali nikako nije mogla utonuti u san.

„Puhni prema njoj, Roko”, šapnula je Mia. „Sasvim nježno.”

Roko je ponovno udahnuo topli večernji zrak. Pfff!

Cijeli roj toplih, svjetlucavih mjehurića poletio je prema hrastu. Tiho su zaplesali oko grane. Sova Olimpija polako je otvorila jedno veliko, žuto oko. Mjehurići su blago svijetlili u sumraku, poput malih, mekih svjetiljki.

„Ooo, kako je ovo lijepo i mirno”, zahukala je polako sova Olimpija.

Namjestila je svoja krila, prislonila kljun uz toplo perje i, gledajući ples zmajevih mjehurića, mirno zatvorila oči. Šuma je postajala sve tiša.

Roko je radosno mahnuo svojim svjetlucavim krilcima. Njegovi mjehurići nisu ništa pekli, niti su stvarali dim. Oni su donosili samo radost i miran san.

Dan se polako gasio. Šuma snova bila je okupana blagim sumrakom. Mia je sjela na travu i široko zijevnula. Roko je došetao do nje, polako skupio svoja krilca uz tijelo i naslonio svoju malu, zelenu glavu na njezino krilo.

„Vrijeme je za spavanje, Roko”, rekla je Mia sasvim tiho.

Roko je ispustio još samo jedan, posve sićušan mjehurić. Taj je mali mjehurić lebdio vrlo sporo, popeo se iznad njih i tiho nestao među mekim granama. Roko je zatvorio svoje tople oči boje meda.

Mia je zatvorila svoje oči. Svuda oko njih, trava je mirisala na noć, šuma je tiho disala, a maleni je zmaj mirno i toplo spavao.