Čuvar pospanog vlaka

Soba dječaka Marka bila je ispunjena mekim, plavim večernjim svjetlom. Vani su zvijezde polako palile svoje sićušne lampice, a u sobi je vladala ona najslađa, pospana tišina. No, baš kad je Marko namjestio svoj pokrivač, začuo je neobičan zvuk. Ču-ču... tik-tak, tik-tak.

Zvuk je dopirao ravno ispod kreveta. Marko je provirio dolje i ugledao nešto čarobno! Na srebrnim tračnicama koje su svjetlucale poput mjesečine, stajao je maleni, sjajni vlak. Iz njegovog je dimnjaka izlazio mirišljavi dim s aromom tople čokolade.

Na vratima lokomotive stajao je čovječuljak sa srebrnom kapom. "Joj, joj, sto mu pospanih jastuka!" uzdisao je, češkajući se po nosu.

Marko se nasmiješio i tiho upitao: "Tko si ti, maleni konduktere?"

"Ja sam kondukter Šaputalo," odgovorio je patuljak i popravio naočale. "Vozim Noćni ekspres koji nosi snove djeci u tvojoj ulici. Ali... dogodila se velika nevolja! Kutije sa snovima su se pomiješale pri skretanju kod ormara. Sad ne znam koji san ide kojem djetetu!"

"Mogu li ti ja pomoći?" upitao je Marko. "Poznajem svu djecu iz ulice!"

"Oh, to bi bilo divno!" razveselio se kondukter Šaputalo.

Marko je pažljivo uzeo prvu svjetlucavu kutijicu. Bila je tirkizne boje i iz nje se čuo tihi zvuk zvonca: cin-cin! Kroz prozirni poklopac vidio se mali san o LETEĆEM BICIKLU s krilima od leptira.

"Hm, tko najviše voli bicikle?" razmišljao je Marko naglas. "Pa naravno! To je za Luku! On cijeli dan jurca po parku i stalno govori kako bi volio preskočiti najveću lokvu na svijetu."

"Izvrsno, pogođeno!" poskočio je Šaputalo i na kutiju zalijepio zvjezdanu naljepnicu s Lukinim imenom.

Tada je Marko dohvatio drugu kutiju. Bila je meka, topla i ružičasta, a iz nje se širio miris vanilije. Kad je Marko zavirio unutra, ugledao je golemi DVORAC OD JASTUKA s kulama od mekog pamuka i mostom od pernate dekice.

"Ovo mora biti za malu Miju," nasmijao se Marko. "Ona uvijek gradi šatore u dnevnom boravku i tamo čita svoje slikovnice."

"Bravo, majstore!" uzviknuo je kondukter i pažljivo spremio i drugu kutijicu na njezino mjesto u vagonu.

Ostala je još samo jedna, najneobičnija kutija. Bila je duboke, tamnoplave boje, a oko nje su lebdjeli pravi, minijaturni oblačići. Iz kutije se čula nježna melodija mora. Unutra je plivao OGROMNI, SREBRNI KIT, ali ne u moru — plivao je visoko među zvjezdanim oblacima, mašući repom od svjetlosti.

"Joj... a tko sanja o kitu u oblacima?" zabrinuo se kondukter Šaputalo. "To je tako poseban san..."

Marko se duboko zamislio. Soba je bila mirna, a sat na zidu kucao je polako: tik-tak, tik-tak. A onda se sjetio! "To je za Nou! Noa ima veliku knjigu o oceanima i stalno gleda u nebo kroz svoj teleskop. On sanja o letenju i plivanju u isto vrijeme!"

"TO JE TO!" veselo je šapnuo kondukter.

Čim je posljednja kutijica legla na svoje mekano baršunasto sjedište u vagonu, cijeli je vlakić tiho zaiskrio zlatnim sjajem. Svi su snovi bili na pravom mjestu.

Kondukter Šaputalo se duboko naklonio Marku. "Hvala ti, dragi Marko. Spasio si večerašnje snove. A za tebe..." Patuljak je iz džepa izvadio sićušnu, zlatnu zvjezdicu i pružio mu je. "...za tebe sam sačuvao najljepši san o putovanju među zvijezdama."

Vlakić je tiho zazviždao: šu-šu-šu... Kotači su se zavrtjeli bez ijednog glasnog zvuka. Klizio je niz srebrne tračnice, noseći Luki njegov leteći bicikl, Miji mekani dvorac, a Noi kita među oblacima.

Marko se vratio pod svoj topli pokrivač. Osjetio je kako mu kapci postaju teški i ugodno topli. Zlatna zvjezdica na njegovu noćnom ormariću blago je svjetlucala, čuvajući njegov san.

Cijela je kuća utonula u mir. Noć je bila topla, a snovi su sigurno plovili kroz mrak... laku noć, Marko... laku noć...