Noćni vlak pun snova

U sobi je bilo tiho, a meka svjetiljka svijetlila je poput malog toplog sunca. Dječak Marko spremao se za spavanje, kad ispod kreveta začu tiho, veselo klackanje. Ču-ču, ču-ču.

Marko proviri preko ruba pokrivača. Dolje, na plavom tepihu, stajao je maleni srebrni vlak. Iz njegova sićušnog dimnjaka dizali su se oblačići od šećerne vate, a na peronu je zamišljeno hodao čovječuljak u baršunastom kaputu.

„Dobra večer!” reče čovječuljak i dotakne kapu s dva sjajna zvončića. „Ja sam kondukter Šaputalo. Svake noći vozim najljepše snove svoj djeci u gradu.”

No tada Šaputalo duboko uzdahne i uhvati se za glavu. „Joj, Marko, u velikoj sam nevolji! Na skretnici sam naglo zakočio i pobrkale su mi se tri čarobne kutije. Sad više ne znam kome ide koji san. Ako ih ne razvrstamo, jutro će stići prebrzo!”

„Ne brini se, kondukteru Šaputalo,” reče Marko i spusti se na koljena pokraj tračnica. „Ja ću ti pomoći.”

Prišli su prvom vagonu. Šaputalo je pažljivo otvorio poklopac svjetlucave plave kutije. Iz nje je izletio tihi zvuk zvonca: cin-cin! Unutra se vrtio maleni leteći bicikl s krilima od šarenog zmaja. Letio je iznad drveća i preskakao krovove.

„Čekaj malo,” reče Marko i sjeti se popodneva u parku. „Moja prijateljica Maja cijeli je dan jurila stazom na svojem novom biciklu i mahala rukama vičući da želi poletjeti do oblaka! Taj san sigurno pripada Maji!”

„Bravo, Marko!” razveseli se Šaputalo. Uzeo je srebrnu vrpcu, zavezao kutiju i napisao Majino ime na ceduljicu.

Zatim su došli do drugoga vagona. Iz ljubičaste kutije začuo se blagi šum morskih valova, ali visoko gore, kao da pljušti po nebu. Kada su provirili, ugledali su velikog plavog kita kako mirno pliva kroz bijele, pufnaste oblake i maše repom među zvijezdama.

„Kome bi se ovo svidjelo?” promrmlja Šaputalo.

Marko se nasmiješi jer se sjetio svojega mlađeg brata Luke. „Luka prije spavanja uvijek gleda svoju slikovnicu o morskim životinjama, a najdraža mu je igračka plišani kit. Svake večeri pita plivaju li kitovi ponekad i po nebu. To je Lukin san!”

„Izvrsno zapažaš!” pohvali ga kondukter i stavi kutiju na njezino pravo mjesto.

Ostala je još samo jedna, zlatna kutija u zadnjem vagonu. Iz nje je dopiralo tiho, toplo pucketanje. Kad ju je Marko odškrinuo, vidio je ogroman, mekani dvorac sagrađen od najvećih jastuka na svijetu. Imao je kule od popluna i vrata od najmekšeg flisa.

„A čiji bi ovo bio san?” upita Šaputalo, gledajući po sobi.

Marko pogleda svoj krevet. Tamo su, poslagani u visoki red, stajali svi njegovi jastuci od kojih je prije spavanja gradio tajno sklonište. „Pa to je moj san!” uzvikne Marko sretno. „Ja sam večeras gradio dvorac prije nego što sam legao!”

Šaputalo se zadovoljno nasmiješi i stavi zlatnu kutiju ravno u Markove ruke. Svi su snovi sada bili na svome mjestu, uredno složeni i spremni za put.

Vlak je tiho zapištao, spreman za polazak. „Hvala ti, Marko,” šapne kondukter Šaputalo dok se penjao na srebrne ljestve. „Bez tebe djeca noćas ne bi ovako lijepo sanjala.”

Mali noćni vlak polako je krenuo po tepihu, tiho klackajući: ču-ču, ču-ču. Dim od šećerne vate polako se rastopio u zraku, a vlakić je skrenuo iza ormara i nestao u noći.

Marko se popeo natrag u krevet, držeći svoj san o dvorcu od jastuka čvrsto na prsima. Pokrio se do brade, naslonio glavu na mekani ležaj i osjetio kako mu kapci postaju teški.

Laku noć, vlakiću. Laku noć, snovi.