Noćni posjetitelji iz špilje

Visoko iznad malog mjesta Dola na otoku Braču, u stijenama skrivenim među maslinama, nalaze se stare i tajanstvene špilje. Iz njih se noću često čuje tiho hukanje i šuškanje. Ondje su živjela tri mala vivera: bucmasta, čupava stvorenja s crnim krilima poput šišmiša i krupnim žutim očima koje su sjajile poput toplih iskrica. Iako su stari ljudi znali pričati priče o viverima, ova tri bila su više smiješna nego strašna.

No, ove je zime bura puhala prejako, a u njihovoj kamenoj špilji ponestalo je svih smokava i suhih bobica. Trbuščići su im glasno krulili.

Zato su jedne večeri tiho raširili svoja mekana krila i odlepršali niz brdo, sve do obale u Postirama. Spustili su se ravno ispred velikog supermarketa pokraj mora, odakle je kroz staklo dopirao miris svježega kruha.

Ali unutra ih je dočekalo pravo čudo. Čim su zakoračili prema ulazu, staklena vrata naglo su se sama razmaknula. Viveri poskočiše unatrag i sakriše se iza klupe. Kad su ipak skupili hrabrost i ušli, velika neonska svjetla bila su im prejaka za noćne oči, pa su žmirkali i nespretno zapinjali za police. Najmanji viver krilom je zakačio velika metalna kolica, a ona su glasno zaškripala i zavezla po pločicama.

U maloj sobi na kraju dućana sjedio je dječak Jure sa svojim djedom Tončijem, koji je radio kao noćni čuvar. Djed je mirno drijemao u naslonjaču, a Jure je odmah načulio uši.

„Dide, netko šuška među policama”, šapnuo je Jure, ali djed je samo tiho zahrkao.

Jure je uzeo malu džepnu svjetiljku i oprezno pošao prema odjelu s ribom i kruhom. Tamo je ugledao neobičan prizor. Tri crna, krilata stvorenja sjedila su na podu. Jedan je zubima pokušavao otvoriti limenku sa srdelama, drugi je njuškao toplu pogaču, a treći je od straha pokrio žute oči svojim krilima.

Jure je na trenutak zastao, no brzo je shvatio da se neobični gosti više boje njega nego on njih.

„Hej, polako”, reče Jure tiho, čučnuvši na pod. „Ne morate se bojati. Gladni ste, zar ne?”

Viveri su spustili krila. Njihove žute oči zatreptale su u polumraku police. Jure se sjetio što mu je baka uvijek govorila kod kuće: hrana se nikada ne otima niti krade, hrana se s prijateljima dijeli.

Jure je polako pružio ruku, uzeo jednu limenku, pažljivo je otvorio i stavio pred njih. Zatim je odlomio tri velika komada mekog, mirisnog kruha. Viveri su radosno zacviljeli, grickajući slane srdele i mrvice s poda, pazeći da ne naprave nered.

No Jure je znao da ne mogu svake noći dolaziti u dućan, jer bi se netko mogao uplašiti, a i blještava svjetla smetala su njihovim očima.

„Moramo smisliti nešto bolje”, razmišljao je Jure gledajući kroz prozor prema tamnim brdima.

Tada se sjetio! Ribari u luci svako jutro prije zore čiste svoje mreže i uvijek im ostane mnogo sitne ribe koju more vrati natrag. A u pekarnici u Dolu svake večeri ostane kruha koji se ne proda.

Jure je pronašao veliku pletenu košaru od pruća. Na nju je uredno napisao: Za prijatelje iz špilje. Objasnio je viverima plan:

„Svake večeri ostavit ćemo vam ovu košaru na rubu maslinika iznad sela. Ribari će u nju staviti srdelice, a pekar kruh. Vi samo dođite i ponesite večeru gore u špilju.”

Viveri su veselo zaklepitali krilima. Najmanji viver prišao je Juri i nježno mu vrhom nosa dotaknuo ruku.

Prije nego što je svanula zora, Jure im je pomogao da tiho izađu kroz stražnja vrata skladišta. Tri mala crna stvorenja poletjela su prema brdu, sretna i sita.

Kad se djed Tonči probudio, samo je pogledao praznu policu sa srdelama i nasmiješio se pod brkom, namignuvši unuku.

Zora se polako spuštala nad Brač, more se u luci posve umirilo, a visoko u svojoj toploj špilji tri su mala vivera, sklopljenih krila, mirno i duboko utonula u san.